Novi tjedan, novo Sedmičarenje. Naš Branko Detelj zabilježio je nekoliko 'štikleca': Sezona na respiratoru, Pedro Roso, Za post festum nespremni, Duhovna ispaša i Nema drugog Arsena...
Sezona na respiratoru
Još se nije dokraja slegla prašina oko zadnjeg ‘Sedmičarenja’,
krećemo stoga prpošno i puni optimizma.
Ono o čemu se već tjednima sramežljivo nagađa sada je dobilo i
službenu potvrdu. Podaci HTZ-a govore da je turistička sezona
daleko od bajne. U srpnju je tako ostvareno otprilike petsto
hiljada noćenja manje nego lani.
Nije da nas to čudi, razloga je uistinu bezbroj, ali ako imamo na
umu da je hrvatsko gospodarstvo gotovo sve svoje karte bacilo na
dva mjeseca ljetne turističke sezone, onda je posve jasno da je
konačna propast tu, nadohvat ruke.
Pedro Roso
‘Činjenica da je navedeni pozdrav dio autorskog umjetničkog djela
ne mijenja činjenicu da simbolizira mržnju prema ljudima
drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke
ideologije kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv
čovječnosti, te da je protivan odredbi članka 39. Ustava RH koji
zabranjuje svako pozivanje ili poticanje na nacionalnu, rasnu ili
vjersku mržnju, ili bilo koji oblik nesnošljivosti’, stoji u
obrazloženju pravomoćne presude Visokog prekršajnog suda, vezane
za izvođenje Thompsonove numere ‘Bojna Čavoglave’ s pripadajućim
joj pozdravom ‘Za dom spremni’.
Kako je točno tročlano sudsko vijeće na čelu sa Sinišom
Senjanovićem ‘Bojnu Čavoglave’ dovelo u bilo kakvu vezu
s umjetničkim djelom, u ovom je trenutku manje važno.
Važnije od toga jest da smo napokon dočekali da netko meritoran,
u ovom slučaju Prekršajni sud, pozdrav ‘Za dom spremni’ stavi u
jedini mogući kontekst, a to je kontekst rasizma, mržnje i
zdravom biću nepojmljivog zla.
Zanimljivo je međutim da zbog izvođenja pjesme nije kažnjen sam
autor Marko Perković Thompson, nego makarski
pjevač Mario Roso, koji je spornu uspješnicu, na
nagovor lokalnog župnika, otpjevao prije četiri godine na jednom
makarskom trgu.
Zašto je njegova izvedba sporna, a Thompsonova nije, pita se sada
ljutiti Roso, za otprilike hiljadu kuna olakšanog džepa. Premda
je pitanje posve logično, na njega je teško dati jasan i
nedvosmislen odgovor.
Vjerojatno ima nešto u tome, nagađamo, što je Roso tek lokalni
zabavljač, a ne estradni korifej utjecajne filoendehaške desnice,
u tome što je koncert održan na lokalnoj zabavi, a ne na
splitskoj Rivi u sklopu predsjedničine predizborne kampanje, kao
i u tome što ga je vjerojatno platio gazda kakve lokalne konobe,
a ne poklisar predsjednika HDZ-a s lovom iz gradske blagajne.
Za post festum nespremni
Presudu Visokog prekršajnog suda komentirao je i predsjednički
kandidat Miroslav Škoro. Bilježimo više zbog
načina obraćanja nego zbog pametnog odgovora.
Naime, ovaj put nije se kao dosad obratio putem svog Facebook
profila, nego je hrabro, u klasičnoj metodi ‘krušku pod njušku’,
stao pred novinare.
Škoro, nećete vjerovati, s Thompsonovim pozdravom ‘Za dom
spremni’ nema nikakvih problema. Štoviše, čak mu se čini
licemjernim što se takva odluka donosi sada, nakon što se,
valjda, pozdrav toliko udomaćio i nakon što se pjesma sve ovo
vrijeme najnormalnije izvodila u svakoj mogućoj prigodi. Nije
dobro, kaže, reagirati post festum.
Znači li to da greške, individualne i kolektivne, s vremenom nije
potrebno ispravljati? Ako je netko bio budala trideset godina,
znači li to da mora biti budala i sljedećih stotinu trideset?
Prilično obeshrabrujuće razmišljanje za nekoga tko se naumio
baviti ozbiljnom politikom.
Duhovna ispaša
Blagdan je Velike Gospe i stado se u potrazi za duhovnom ispašom
razmililo po marijanskim svetištima. Dobri pastiri i ove su
godine nudili obilje refleksivnog blaga.
Uglavnom su se držali djece i škole. Nekakav opći zaključak
glasio bi: što više djece, ali pod uvjetom da su elementarno
nepismena. Ne treba, vjerujemo, tumačiti zašto je to važno.
‘Djeca se ne rađaju ne zato što roditelji nemaju novaca, nego
zato što su roditelji komotni i ne žele obavezu’, povukao je
zvono za uzbunu nadbiskup đakovački Đuro Hranić.
‘Ne dopustite da moderne tehnologije, mediji, pa ni obrazovne
ustanove odgajaju vašu djecu jer će nad njima zatvoriti nebo.
Imat ćete možda poslušnike, imat ćete možda intelektualce, ali
nećete imati cjelokupne osobnosti. Zato ne dajte kršćanskog,
ljudskog odgoja nikome iz svojih ruku’, pozvao je na opstrukciju
obrazovanja sinjski gvardijan Ante Čovo.
A na svoje najbolje dane podsjetio nas je i neizostavni
Vlado Košić.
‘Pitamo se kakve bi to trebale biti ‘škole za život’ naše djece i
mladih? Mi imamo pravo očekivati da to budu škole za život
vječni. No kako to postići, kako se pripremiti za život vječni,
gdje je ta škola u kojoj bi se to moglo naučiti?’, zapitao se
tako sisački biskup, više retorički, pa odmah dao i odgovor
nudeći roditeljima sugestiju za jesenski upisni rok: ‘Trebamo
poći u Marijinu školu, školu molitve, duhovnosti i školu blizine
s Kristom.’
Slobodno možete sami odabrati svog favorita. Svaki komentar je tu
suvišan. Da ih ne znamo, ostali bismo u čudu.
Nema drugog Arsena
Prije četiri godine napustio nas je Arsen Dedić.
Pjesnik, skladatelj i pomalo slikar. Šibenčanin i šan(k)sonijer,
kako je za sebe volio reći.
Nitko prije ni poslije njega nije tako uspješno spajao estradno i
klasično. Bio je Huljić i Slamnig u jednom. U najpozitivnijem
mogućem smislu.
Zvonimir Golob konstatirao je onomad da je
zahvaljujući Arsenu ‘zabavna glazba primila velik broj novih
slušalaca iz redova intelektualaca’.
Ono što je u frankofonoj popularnoj kulturi Jacques
Brel, u talijanskoj Gino Paoli, to je
ovdje Arsen. S tim da bi se u velikoj i živoj kulturi poput
frankofone ili talijanske možda i našao još pokoji Brel ili
Paoli, ali ovdje drugog Arsena nema. Bio je tašt i vrlo zajeban
tip. Kakav već genij može biti.