BRANKO DETELJ: SEDMIČARENJE

Reakcija javnosti nije bila ništa manje skandalozna od okrutnog čina

Nakon što pročita komentare na društvenim mrežama, čovjek se iznova uvjeri u to da kojekakvih manijaka ima na svakom koraku.

Potemkinovo selo

‘Ne prihvaćam i oštro odbacujem teze kojima se nastoji nametnuti
to da u Hrvatskoj vlada klima koja potiče
nesnošljivost prema manjinama, a najmanje to da je za to
odgovorna naša Vlada i politika’, decidirano je prije par dana
odrezao premijer Andrej Plenković komentirajući
‘stanje nacije’ na izmaku ljeta dvije hiljade devetnaeste godine.

Ako iz ove pomalo zbrkane rečenice odstranimo naslage puke
političke pragmatičnosti, ona će ostati lišena bilo kakvog
suvislog sadržaja. Otprilike u rangu jedne njegove izjave otprije
mjesec i kusur dana kada je kazao da ne dolazi u obzir da bilo
tko njemu ili stranci kojoj je na čelu predbacuje ljagu
korupcije, pogodovanja ili bilo kakvih nepravilnosti.

Čuj, korupcija i nepravilnosti u istoj rečenici s
HDZ-om, tko bi to uopće mogao pomisliti?!

Koliko god se Andrej Plenković upirao da svojim briselskim
kamaradima dokaže suprotno, Hrvatska je zemlja u kojoj se danas
na dnevnoj bazi događaju nemili incidenti, da budemo vrlo blagi,
izazvani etničkom nesnošljivošću, u kojoj se tabla s ozloglašenim
ustaškim pozdravom kesi u predsoblju najgoreg ustaškog logora, u
kojoj se taj isti pozdrav tolerira u određenim okolnostima, u
kojoj dojučerašnji ministri na kaminu drže
Pavelićeve fotografije, u kojoj se
‘krivovjernim’ domaćim povjesničarima prijeti kopanjem očiju, u
kojoj ‘moralni autoriteti’ obučeni u haljine na aerodromima
dočekuju ratne zločince, zemlja čiji diplomati sanjaju autentičnu
bijelu Europu i Hrvatsku bez Srba, pedera i muslimana.

Takvom stanju, sukladno godinama na vlasti, najviše je
doprinijela, ponekad aktivnim angažmanom, ponekad posvemašnjom
relativizacijom, upravo premijerova politička partija.

Upravo njegovi prethodnici od ovog su društva i države napravili
pustoš. Tu pustoš Plenković sada šaluje i fraja u spektakularno
Potemkinovo selo.

Legitiman zločinački pothvat

Još se međunarodni skandal s rasističkim istupima hrvatske
diplomatkinje iz veleposlanstva u Berlinu nije
dokraja stišao, za novu dozu skandaloznih bedastoća već se
pobrinula HDZ-ova zastupnica u Europskom
parlamentu Željana Zovko.

Vođena nemjerljivim domoljubljem, kako je sama istaknula, uvažena
je zastupnica ovih dana svečano proslavila 26. godišnjicu
osnivanja legitimne Hrvatske Republike
Herceg-Bosne
.

Ne treba se tome čuditi. Kada bi se kojim slučajem u središnjici
na Trgu žrtava fašizma provela anonimna anketa po tom pitanju,
nema nikakve sumnje da bi rezultati sugerirali kako velika većina
Plenkovićevih ‘proeuropski nastrojenih legalista’ dijeli
mišljenje europske zastupnice.

Stvar je u nečem drugom. S obzirom na to da ‘ha-be
sentimentalisti’ nemaju namjeru odustati od tvrdnje da je
Herceg-Bosna bila sam kamen temeljac obrane i očuvanja hrvatskog
identiteta u BiH, nećemo biti lijeni i propustiti priliku da još
jednom ponovimo što o tom kamenu temeljcu misli međunarodna
jurisprudencija.

Utvrđeno je dakle sljedeće: da je politički cilj Franje
Tuđmana, Gojka Šuška
i Janka Bobetka
bio formirati hrvatski entitet u granicama Banovine Hrvatske iz
1939. i podijeliti BiH između
Hrvatske i Srbije, da je radi
ostvarenja tog cilja formiran udruženi zločinački pothvat čiji su
članovi bili ljudi iz političkog i vojnog vrha Hrvatske i
Herceg-Bosne (osuđena šestorka predvođena
Prlićem i Praljkom).

Nadalje, utvrđeno je da je njihov zločinački cilj bio
uspostavljanje hrvatske dominacije putem etničkog čišćenja
muslimanskog stanovništva, da je taj cilj proveden upotrebom
političkog i vojnog aparata Herceg-Bosne, uz direktnu
intervenciju HV-a, da je zbog toga, kao i zbog
postojanja opće kontrole nad Hrvatskim vijećem
obrane
i vlastima Herceg-Bosne, hrvatsko-bošnjački sukob
imao međunarodni karakter, tj. da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Kakvog li paradoksa! Prononsirana politika dijaloga, mira i
uključivosti iscrpljuje se, eto, kroz nostalgiju za konclogorima
u Gabeli i Dretelju.

Kameni križevi

Dvanaest je godina prošlo od kornatske tragedije. Po jedna za
svakog od dvanaest stradalih vatrogasaca, mahom golobradih
mladića na početku životnog puta.

Teško je reći je li Frane Lučić, jedini koji je
preživio tragediju, zadnjih dvanaest godina više vremena proveo u
bolnici, na tridesetak operacija, ili na sudskim ročištima
hrvajući se s državom oko prava na odštetu, stoga i ne čudi
njegova rečenica da zavidi kolegama što i on nije poginuo s
njima.

Ono što kornatsku tragediju u očima obitelji stradalih čini još
strašnijom i bolnijom jest činjenica da je ona, dvanaest godina
poslije, još uvijek obavijena velom tajne. Još uvijek ne postoje
jasni odgovori na pitanja zašto i kako.

Unatoč tome što su nedvojbeno utvrđene brojne nepravilnosti u
slanju ljudi na teren i njihovu spašavanju, odgovornih još uvijek
nema i sva je prilika da ih nikada neće biti.

Psihologija mase

Javnost, ne samo lokalnu, sablaznila je vijest iz Varaždina da je
jedan momentalno pomahnitali čovjek, zaposlenik jednog poznatog
ugostiteljskog lokala, sjekirom usmrtio mačića.

Policija je, čitamo, obaviještena o nemilom događaju. Ako mu se
dokaže krivnja, počinitelj će vrlo vjerojatno postati predmetom
interesa pravosudnih, a možda i nekih medicinskih institucija.

Zanimljivo je međutim da reakcija javnosti, u jednom dobrom
dijelu, nije bila ništa manje skandalozna od ovog okrutnog čina.
Nakon što pročita komentare na društvenim mrežama, čovjek se
iznova uvjeri u to da kojekakvih manijaka ima na svakom koraku.

Koliko god bili zgroženi ubojstvom, trenutačno se ne možemo
sjetiti ni jednog slučaja koji je imao sretan završetak nakon što
je masa odlučila uzeti pravdu u svoje ruke.

Mudrost i empatija

Malo smijeha za kraj, da ne ispadne opet da smo sve karte bacili
na crnjake. Hrvatska predsjednica Kolinda
Grabar-Kitarović
dobitnica je Fulbrightove nagrade za
životno djelo. Već zvuči smiješno, ali to je tek početak.

Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje stipendistima Fulbrightove
zaklade koji su ‘svojim karijerama i građanskim i kulturalnim
doprinosima nastojali proširiti granice ljudske mudrosti i
empatije’.

Ovo je još smješnije, ali ni to nije sve.

Najsmješnije od svega je to da nagradu dobiva osoba koja svoju
neizmjernu empatiju dokazuje ciničnim odnosom prema migrantima i
nacionalnim manjinama, a silnu mudrost, po vlastitom priznanju,
crpi s magnetića za frižider.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije