Danas se djecu sve više rasterećuje s nastavom, ali ona opet jauču da su opterećena. Koliko bi toga trebalo ukinuti da se ne bi osjećali opterećenima?

Škola za život

Počinje nova nastavna godina (školska godina je počela još 1. rujna), Škola za život frontalno ulazi u sve škole, a nema još udžbenika za sve učenike (kad će ne zna se), nema laptopa za nastavnike (kažu oni će krajem rujna), nema tableta za učenike (kažu oni će krajem ove godine ili u siječnju iduće godine). Priprema vrhunska.

Kako objasniti prvašićima koji jedva čekaju sjesti u klupe i prolistati svoje udžbenike da njih – nema! Roditeljima treba objasniti da će ponovno morati dolaziti u školu samo kako bi potpisali primitak udžbenika. I tako treba. Neka se odmah naviknu, od prvih dana,  na bespotrebno šetanje u školu za svaku sitnicu. I potpisivanje svega i svačega.

Zašto djeca ne vole školu?

Nedavno je bilo ispitivanje javnog mnijenja što ljudi misle zašto djeca ne vole školu. Prvo je pravo pitanje – a što djeca danas uopće vole? Mala digresija: nemali broj roditelja mi se preko ljeta žalio da  je njihovoj djeci dosadno, ali i da ništa ne žele raditi. Ne žele čitati, ne žele pomagati u kući, ne žele pospremati svoje igračke, ne žele izaći na igru van iz kuće. Najlakše je sjediti doma i kukati kako im je dosadno.

Jedan dio javnosti smatra da djeca ne vole školu zato što su preopterećena. Gledajući tridesetak – četrdesetak  godina unatrag i uspoređujući, djeca su daleko manje opterećena nego što su bila djeca tada. Tada je bila i veća satnica i dolazilo se u suprotnim smjenama na pojedine satove. Danas se djecu sve više rasterećuje s nastavom, ali ona opet jauču da su opterećena. Koliko bi toga trebalo ukinuti da se ne bi osjećali opterećenima?

Djeci su opterećenje i domaće zadaće. Navodno bi sve trebali naučiti u školi. Kako? Kako kad pola razreda ne sluša, jedna trećina ometa nastavu, ima se po jedan nastavni sat nekog predmeta tjedno, kako da na taj način nauče sve u školi? Kako će steći radne navike ako im se ukinu domaće zadaće?

Radne navike

Djeca ne vole školu jer ih se oslobađa svih radnih navika kod kuće pa im je onda teško rano ustajati, pratiti u školi nastavu i još doma učiti. Današnja djeca su oslobođena svih obveza kod kuće i nemaju radne navike. Veliki broj djece drži se pod specijalnim staklenim zvonom, sve im se kod kuće popušta i dopušta i oni jednostavno nemaju potrebnu zrelost za prihvaćanje odgovornosti koja im je potrebna za uspješno školovanje. A poznato je da neuspjeh dovodi do animoziteta.

Slušanje roditelja

Ako roditelji stalno nešto rogobore i izražavaju glasno negativan stav i mišljenje o prosvjeti i prosvjetnim radnicima, naravno da će i dijete prihvatiti takve stavove. Ako roditelj kod kuće komentira kako je pojedini nastavnik nesposoban i lijen, dijete će biti uvjereno da nije njegova krivica za neuspjeh već nastavnikova, jer ga nije naučio. A kako bi to nastavnik trebao naučiti dijete? Uliti mu znanje u glavu? Ako dijete ne surađuje na nastavi, ako ne prati pozorno i nije aktivno, ako ne piše domaće zadaće i ne uči, nema majci tog nastavnika koji će ga išta naučiti. Ma koliko roditelji rogoborili. Začarani krug.

Negativan odnos i stav roditelja naveliko se preslikava na dijete i ono tada ne voli školu jer ima kod kuće takav obrazac ponašanja.

Djeca ne vole školu i ako su izložena stalnom pritisku da kući moraju nositi same petice. Kad pod takvim pritiskom živiš i ideš u školu naravno da ti nije draga. Jer ako dijete dobije manju ocjenu od odličan, razočarat će roditelje i možda dobiti nekakvu kaznu. Roditelji ne postavljaju pravilno ciljeve pred svoju djecu, kupuju im nagrade za petice, a ne pojašnjavaju zašto je važno učiti i biti na nastavi. Djeca idu u školu pod pritiskom da moraju biti najbolji. I savršeni.

Učitelji, nastavnici profesori

Naravno da nije sve bajno. U žitu ima kukolja. Ruku na srce i među prosvjetarima ima onih koji ne rade dobro svoj posao. Srećom, takvi su u manjini.

Djeca se kao plaše ozbiljnih učitelja. Ne može se uvijek niti šetati školom nasmiješen i veseo, raspoložen i 'leptirast'. Pa će onda neka 'mimoza' od djeteta imati 'traume' od ozbiljnog učitelja koji ne tepa dječici već je 'strog' pa traži znanje. Učenici najčešće i ne vole učitelje koji nešto od njih zahtijevaju. Draži su im oni koji se s njima igraju i šale, a znanje im je zadnja rupa na svirali. Roditelji pak najviše vole učitelje koji dijele petice šakom, kapom, bez reda i zakona. Nema veze je li petica zaslužena ili ne. Glavno da je upisana u imenik.

A što je s djecom koja vole školu?

Ima prekrasne djece. Ima djece koja su marljiva, pristojna, koja na vrijeme i bez gunđanja izvršavaju sve svoje obveze. Ima djece koja su pažljiva i aktivna na nastavnim satovima, koja uvijek dolaze spremna u školu. Ima djece koja su, vjerovali ili ne, sama pročitala sve svoje lektire i napisala ih, kojima nisu trebali roditelji da im čitaju i pišu lektiru. Ima takve djece. Nađe se takvih učenika koji vole školu u svakom razrednom odjelu. Učenika koji su savjesni i marljivi i kojima ne trebaju roditelji da iznuđuju petice ili da gunđaju kako im je dijete opterećeno. Ta djeca s veseljem i lakoćom obavljaju sve svoje dužnosti bez da trepnu. I ne žale se na učitelje.

Takva djeca su naša budućnost. A ne mimozice kojima sve smeta.