Ovo je, istini za volju, prvi takav slučaj, tim vredniji, da se netko protiv Jugoslavije odlučio boriti glorifikacijom deklariranih komunista.
Otkrivanjem spomen-ploče na zgradi vojarne u varaždinskoj
Optujskoj ulici svečano je obilježena 100. godišnjica takozvane
‘varaždinske bune’ 1919.
Postavljanje je inicirala Družba ‘Braća Hrvatskog
Zmaja’, a njeno nastojanje poduprli su Grad
Varaždin i Udruga veterana 7. gardijske brigade
‘Puma’.
Na spomen-ploči piše: ‘U ovoj vojarni 23. srpnja 1919. pobunili
su se hrvatski vojnici za slobodu svoje domovine. Pridružili su
im se građani Varaždina.’
Koji hrvatski vojnici i za slobodu koje domovine, to ne piše. Ali
bi se, valjda, barem iz današnjeg rakursa, trebalo
podrazumijevati.
Kako je sve što se podrazumijeva u životu najčešće podložno
paušalnoj evaluaciji i proizvoljnim tumačenjima, tako su i u
Optujskoj ulici iznesene neke teze koje bismo, najblaže rečeno,
mogli nazvati smiješnim i tendencioznim.
Na svečanosti otkrivanja spomen-ploče tako se moglo čuti, između
ostalog, da je to bila pobuna vojske koja je tražila republiku i
ustala protiv režima koji je svoj konačni slom doživio u
Domovinskom ratu.
Gradonačelnik Ivan Čehok rekao je da ovakvi
događaji svjedoče o tome da su Varaždinci rano prepoznali
pogubnost tvorevine u koju smo ušli zajedno s drugim
južnoslavenskim narodima, da se nisu mirili s postojećim poretkom
i da to govori sve o karakteru nas Varaždinaca.
Sada je možda lakše razumjeti činjenicu, naglasio je, da smo ’91.
prvi oslobodili svoj grad.
Iz ovog se sad već može jasno razabrati dominantan ton same
priredbe. Namjera je dakle bila da se preskakanjem nekoliko
dekada obilježenih složenim povijesnim procesima koji su uvelike
odredili kompletno dvadeseto stoljeće, zaobilaženjem povijesnih
činjenica i diletantskim sofizmima pokuša uspostaviti jasna veza
između demoraliziranih vojnika iz Velikog rata i ratnih veterana
s početka devedesetih godina, da im se odredi zajednički
neprijatelj i da ih se na koncu predstavi kao borce za ‘našu
stvar’.
Hrabri su i beskompromisni Varaždinci, bit će, već 1919. ustali
protiv jugoslavenskog socijalističkog terora i velikosrpske
hegemonije. Ne žaleći pritom prolivene krvi i mladih života,
smjelo su se suprotstavili nadmoćnom agresoru.
Da je program u Optujskoj ulici potrajao samo koju minutu duže,
vjerojatno bismo čuli kako su u ‘motivacijsko-kohezivnom smislu’
u uličnim borbama klicali stari hrvatski pozdrav ‘Za dom
spremni’.
Varaždinska vojnička pobuna slabo je poznat događaj čak i samim
Varaždincima. Trajala je svega pola dana i teško ju je, čak i
lokalno, okvalificirati kao neki krucijalno važan moment koji bi
imao dalekosežnije posljedice u kaotičnom razdoblju nakon
Prvog svjetskog rata.
Sličnih je pobuna, uostalom, bilo vrlo mnogo na gotovo cijelom
teritoriju koji je bio pod ingerencijom upravo propale
Dvojne Monarhije.
Ako govorimo o današnjem hrvatskom prostoru, slične se pobune
javljaju od Rijeke i Otočca,
preko Banove Jaruge i Pakraca,
do Orahovice i Osijeka.
Smiješno je stoga reći da bi jedan takav, poludnevni događaj
govorio bilo što o karakteru samih Varaždinaca, kako nam se to
sada pokušava predstaviti, a kamoli da bi govorio nešto o
varaždinskim danima rata ’91.
Mahom sve te pobune moraju se sagledavati u širem kontekstu općih
socijalnih nemira i revolucionarnih previranja u poratnom
razdoblju.
Vojnička pobuna u Varaždinu bila je inspirirana
Oktobarskom revolucijom. Ona je rezultat
zajedničkog djelovanja ‘lijevih’ frakcija u socijaldemokratskim
organizacijama i vojnika koji su se inficirani boljševičkom
revolucijom vratili s istočnog fronta. Jedni su imali ideje,
drugi oružje. Podržavao ih je jedan dio građanstva.
Vojnici koji se vraćaju bili su uglavnom radničkog ili seljačkog
podrijetla i nije im bila mrska revolucionarna ideja uspostave
novog poretka u kojem će upravo radnici i seljaci voditi glavnu
riječ. Njihovi interesi bili su dakle klasni.
Taj novi poredak trebao se zvati komunizam i u njemu nije smjelo
biti gulikoža ni sirotinje. O tome, između ostalog, svjedoči i
agitacijski materijal koji se lifrao među pobunjenicima. Na tim
se lecima zazivala diktatura proletarijata.
Dobar dio soldata nakon povratka iz rata jest odbio služenje u
regularnoj vojsci nove države, ali njihov otpor nije bio
uzrokovan nacionalnim pitanjem. Oni su naprosto bili izmoreni
ratom. Kome je to teško shvatiti neka iznova pročita
Krležinu antimarcijalnu zbirku ‘Hrvatski
bog Mars’.
Neozbiljno zvuče teze da su oni već 1919. prepoznali pogubnost
nove tvorevine u koju su ušli s drugim južnoslavenskim narodima.
Mjesecima prije same bune u Varaždinu, u okolici su se održavale
manifestacije podrške ujedinjenju svih Slovenaca, Hrvata
i Srba. Organizirani su svečani ophodi pod crvenim
barjacima. Klicalo se slobodi, ravnopravnosti i
Jugoslaviji, a protiv militarizma, kapitalizma i
klerikalizma.
Možda će to gradonačelniku zvučati čudno, ali pobunjenici u
srpnju 1919. nisu pjevali ‘Od stoljeća sedmog’
ili Čaićeve ‘Hrvatine’, nego su pjevali
Marseljezu.
Oni su se zaista protivili monarhiji i sanjali republiku, ali ne
ovakvu kakvu imamo danas, već socijalističku i jugoslavensku,
otprilike onakvu kakva je ustanovljena nakon narodnooslobodilačke
borbe 1945.
U nedostatku boljeg naziva, uostalom, gradske su vlasti, na čelu
s tadašnjim gradonačelnikom Magdićem,
pobunjenike jednostavno nazivale boljševicima.
Ako je dakle vjerovati uvaženom društvu koje je u Optujskoj
postavilo spomen-ploču ‘varaždinskoj buni’, put u propast
socijalističke Jugoslavije trasirali su upravo ovdašnji
boljševici i to otprilike četvrt stoljeća prije nego što je ona
uopće nastala. Kako je to moguće?
Danas, u vrijeme pomahnitalog povijesnog revizionizma, kada
svatko tko to želi, ne mareći za fakte, može prekrajati povijest
kako god mu se prohtije, svaka je prilika za obračun s
nekadašnjom Brozovom republikom više nego
dobrodošla.
Ovo je, istini za volju, prvi takav slučaj, tim vredniji, da se
netko protiv Jugoslavije odlučio boriti glorifikacijom
deklariranih komunista.
Kako danas mrtvom komunistu navući uniformu
HOS-a? To je šarlatanu, koji je historiografiju
zadužio tezom da je Jelačić urlao
ZDS, čas posla.
U takvoj atmosferi, kako se to nekad uobičavalo kazati, ništa nas
ne smije iznenaditi.