Hoće to tako, u predizborno vrijeme, kada se svaki glas čini presudnim, događa se da domoljublje Kolinde Grabar-Kitarović naraste do te mjere da mu je jedna domovina malo.
Dvije domovine, a ne jedna
Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam
profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. Predsjednica
Kolinda Grabar-Kitarović nije mogla sakriti oduševljenje nakon
što su – u veličanstvenoj atmosferi ‘Magaševe školjke’, koju je
još jučer nazivala orjunaškom jazbinom – Dalićevi puleni
nadigrali indisponirane Mađare.
‘A što da vam kažem, presretna sam zbog, naravno,
rezultata, ali još više zbog Dalića i svih igrača, i ponajviše
svih ovih ljudi koji su se skupili ovdje u Splitu. Od Visa do
Kupresa, cijela Hrvatska’, tresla se u orgazmičkom grču aktualna
predsjednica nakon velike pobjede.
Kakav sad Kupres, pobogu? Zar Kupres nije u susjednoj
državi? Iz Ureda predsjednice uskoro stiže objašnjenje da Hrvati
zapravo imaju dvije domovine.
Hoće to tako, u predizborno vrijeme, kada se svaki glas
čini presudnim, događa se da domoljublje Kolinde Grabar-Kitarović
naraste do te mjere da mu je jedna domovina malo.
Zamislimo sad na trenutak da se utakmica igrala u
Budimpešti, u veličanstvenoj atmosferi rasprodane Groupama Arene,
i da su Rossijevi puleni nadigrali indisponirane Hrvate.
Dobro, to nije teško zamisliti budući da smo takav scenarij
već gledali prije pola godine na početku kvalifikacija.
Zamislimo onda da je Viktor Orban, omađijan rušenjem
svjetskih doprvaka, u orgazmičkom grču, orošena čela, mađarskim
novinarima kazao sljedeće: ‘A što da vam kažem, presretan sam,
naravno, zbog rezultata, ali još više zbog Rossija i svih igrača,
i ponajviše svih ovih ljudi koji su se skupili ovdje u
Budimpešti. Od Kisvarde do Rijeke, cijela Mađarska.’
Kakva sad Rijeka, pobogu? Zar Rijeka nije u susjednoj
državi?
Možete li uopće zamisliti tako nešto? Naravno da
možete.
Nema tome dugo, možda par mjeseci, kako je Orbanov Ured za
međunarodnu komunikaciju objavio republički zemljovid na kojem se
jasno može vidjeti da su u sastav Mađarske uključeni Međimurje,
Baranja i dobar dio Slavonije te Rijeka i Kvarner.
Šefica države mudro je odšutjela ovu provokaciju. Viktor
Orban, naime, nije Željko Komšić. Viktor Orban imponira
predsjednici Grabar-Kitarović. Među njima postoje i
sličnosti.
Otprilike onako kako Orban doživljava Hrvate, von oben, kao
neravnopravne i nevažne, tako KGK doživljava ‘glupe’
Bosance.
Pa ako smo dobro shvatili, onoliko koliko od hrvatskog
teritorija Orban otkroji za sebe, toliko će predsjednica
nadoknaditi u susjednoj Bosni.
Ako malo razmislite, bolje ‘hrvatski’ Kupres nego
‘komunistička’ Rijeka.
Simbol, a ne grad
Vukovarizirati znači beskrajno eksploatirati ratnu strahotu
grada na Dunavu u efemerne političke svrhe. Od rata naovamo nije
bilo baš ni jedne političke garniture koja nije dala značajan
obol ovoj nečasnoj raboti.
Nemoguće je pobrojiti sve one koji su, manipulirajući
Vukovarom, cementirali svoje mjesto u antologijama političkog
beščašća.
Po svemu sudeći, Plenkovićeva Vlada nema nikakvu namjeru
stati na kraj takvoj praksi. Baš suprotno.
Je li, naime, odluka da se 18. studenog oprazniči kao Dan
sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu
Vukovara i Škabrnje najvažnija stvar koju dobronamjeran netko
može učiniti za današnji Vukovar?
Ili je to samo još jedan prilog nastojanju da Vukovar
zauvijek ostane zarobljen u prošlosti, bez ikakve nade u sretniju
budućnost?
Kako smo već pisali, Vukovar je pretvoren u simboličku
karikaturu. Monetu za jeftina politička potkusurivanja. Mijenjale
su se u proteklih četvrt stoljeća vlade i sabori, dolazile su
delegacije, čulo se velikih riječi i gromoglasnih najava boljih i
sretnijih vremena, ali Vukovar je sve to vrijeme ostao svejednako
isti.
Ni traga socijalnom blagostanju, pomirenju, bezuvjetnoj
pomoći i podršci, opstanku, novom putu, životu i novim radnim
mjestima.
Vukovar je danas, nažalost, tek simbol. Kamo sreće kada bi
opet postao gradom.
Prihvatilište, a ne logor
Uvijek kada čovjek pomisli da relativizacija zločina u NDH
ne može biti bjednija, pojave se šarlatani koji ga uvjere u
suprotno.
Jasenovac su dakle izmislili komunisti, s ciljem da pripišu
kolektivnu odgovornost hrvatskom narodu i da kazne Hrvate zato
što su u Drugom svjetskom ratu imali svoju državu.
Ova umobolna konstrukcija mogla se čuti na zagrebačkoj
pretpremijeri filma ‘Dječje prihvatilište Sisak’. Iznosi je Roman
Leljak, samoprozvani istraživač i nekadašnji obavještajac JNA.
Isti onaj što je osamdesetih godina krao kazetofone, da bi onda
gotovo četiri godine, između 2008. i 2012., odležao u zatvoru
zbog financijskih malverzacija.
Riječ je o dokumentarnom uratku snimljenom u produkciji
vjerske televizije Laudato. Šefica je televizije Ksenija
Abramović. Ista ona što se svojedobno bila proslavila tvrdnjom da
u njemačkim školama spolni odgoj izgleda tako da djetetu prvo
skinu gaćice, a zatim mu na goloj stražnjici mijese tijesto za
pizzu.
‘Dječje prihvatilište Sisak’ predstavlja svojevrsni odgovor
rigidne desnice na film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Bijedna je
to filoendehaška propaganda u kojoj se, eto, ustaški dječji logor
u Sisku najednom čudesno pretvara u milosrdno prihvatilište iz
kojeg su ustaše i Katolička crkva spašavali djecu.
U prepunom Cinestaru okupilo se ugledno društvo. Vrijedi
spomenuti službene predstavnike iz Ureda predsjednice,
Ministarstva branitelja i emisare zagrebačkog gradonačelnika
Bandića. I, naravno, neizostavnog biskupa Košića.
Nije prvi put da Crkva ustaje u obranu zla. Ne plače ona za
mrtvom djecom. U apologiji nezamislivog zločina, nesretna djeca
služe tek kao sredstvo.
Pisac, a ne zločinac
Peter Handke velik je i značajan pisac. Postoje generacije
domaćih autora i prevoditelja kojima je on formativno bio
izuzetno važan i koji su njegove knjige svojedobno nosili po
džepovima poput Biblije.
Takvi će reći da je Nobelova nagrada u njegove ruke stigla
sa zakašnjenjem. I zaista, ako pogledate samo nekoliko godina
unatrag, među laureatima ćete naći pisce koji darom i opusom ne
mogu u isti red s Handkeom.
Umijeće pisanja nije, naravno, Handkea učinilo imunim na
pogreške, zablude i moralna posrnuća. Najčešće mu zamjeraju odnos
prema Slobodanu Miloševiću.
Kako je moguće da tako ugledan pisac stane u obranu čovjeka
osumnjičenog za zločine protiv čovječnosti? I kako je onda
moguće, čitamo ovih dana rasprave u medijima, da takav pisac
dobije Nobelovu nagradu za književnost?
Djetinjasto je vjerovati, bez obzira na to s kakvim je
namjerama ona ustanovljena, da Nobelova nagrada nužno
podrazumijeva moralni integritet. Svejedno govorimo li o onima
koji tu nagradu daju ili o onima koji je primaju.
Nije lako sjetiti se značajnijeg zločinca, moralne hulje,
barabe ili bjelosvjetskog kriminalca u zadnjih pola stoljeća koji
nije bio čašćen Nobelom.
Najčešće su to bile nagrade za mir, a bilo je, bogami, i
pisaca koji su se oduševljavali, ako se to tako može mjeriti, i
malo većim zločincima od Miloševića.
U jednom sasvim respektabilnom dijelu, povijest
dodjeljivanja Nobelove nagrade nije ništa drugo nego bogata
panorama duhovnog sljepila i moralnih zastranjenja.
Kako god okrenete, bilo na talent i utjecaj, bilo na
kontroverze koje se vežu uz laureatovo ime, Nobelova nagrada za
književnost ove je godine otišla u prave ruke.