U dosad nezabilježenom nizu gafova i pomaknutih izjava predsjednica je ovog puta odlučila oboriti pretpostavku o neovisnosti sudbene vlasti.

Tuđe cipele

Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. U dosad nezabilježenom nizu gafova i pomaknutih izjava, kojima svjedočimo zadnjih mjeseci, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ovog je puta odlučila oboriti pretpostavku o neovisnosti sudbene vlasti.

Uvažena predsjednica, dakako, zna da se kao šefica države nema pravo miješati u rad pravosuđa, zna da bi, eto, baš ona trebala biti prva koja razumije i zagovara načela trodiobe vlasti, ali isto tako zna da kao građanka ima pravo postavljati pitanja i kritizirati.

Nitko još, doduše, nije uspio dokučiti u kojem se točno trenutku, u kojim situacijama, šefica države preobražava u građanku i obrnuto. Gdje završava jedna, a počinje druga? Kako prepoznati lupeta li gluposti predsjednica države ili obična građanka?

Uglavnom, pravosuđe bi prije svega trebalo slušati narod. Na taj bi se način, kako je to zamislila predsjednica, višestruko povećala učinkovitost sudova na svim razinama.

Ovako sve ide 'presporo i prepolako'. Osim toga, svjedoci smo brojnih afera, pogotovo u zadnje vrijeme. Traljavo pravosuđe, znamo, predstavlja rak-ranu svakog društva pa tako i našeg.

Evo, recimo, ratni zločini. KGK smatra kako danas s punim pravom možemo reći da pravosuđe presporo rješava slučajeve procesuiranja ratnih zločina iz Domovinskog rata. Zbog toga se, kaže, trebamo zastidjeti kao država.

Na odgovornost treba pozvati sve one koji odugovlače u rješavanju takvih slučajeva. Jer, zločin je individualan i počinitelji su individualni. Zašto bi se, pobogu, zbog šačice ratnih zločinaca stigmatizirale 'cijele hrvatske zajednice'?

I zaista, kako je moguće da suđenje za zločine u Osijeku s početka devedesetih još uvijek traje, a glavni osumnjičeni spokojno sjedi u Saboru? Kako je moguće da pravorijek za pojedine krvnike u Lori vjerojatno nikada nećemo dočekati? Kako je moguće da je suđenje za ratni zločin u Gruborima tek nekidan rezultiralo sudskim epilogom i da za zločin nitko nije kriv?

Kakva državnička odvažnost, pomislio bi čovjek ovako na prvu. Problem je međutim što predsjednica, populistički bacajući metafore o cipelama gospodina Penave, ne govori o zločinima u Osijeku, Lori ili Gruborima. Kada govori o 'velikim stvarima' koje najprije treba riješiti, ona svjesno ostavlja po strani zločine koji su počinjeni u naše ime.

Njen odnos prema ratnim zločinima duboko je selektivan. Da nije, sigurno ne bi VIP-pozivnicu za svoju inauguraciju poslala na kućnu adresu nekadašnjeg zapovjednika pakračkih eskadrona smrti, danas pravomoćno osuđenog ratnog zločinca.

Drugi par cipela

Stvarni vlasnik cipela u koje tako rado uskače gospođa predsjednica vukovarski je gradonačelnik Ivan Penava.

Ovih dana mogli ste ga vidjeti kako na sjednici tamošnjeg Gradskog vijeća na pod baca Statut grada otisnut na ćirilici, patetično verglajući, svjestan važnosti trenutka i televizijskih kamera oko sebe, da 'Vukovar kleknit i past pod velikosrpsku retoriku i agresiju ne-će!!, bila ona otvorena, ratna, s tenkovima iz Beograda ili uvijena u celofan u režiji Milorada Pupovca'.

Kakvi tenkovi, kakvi bakrači! Možda smo u krivu, dopuštamo i tu mogućnost, ali umjesto grmljavine tenkovskih gusjenica, mi ovdje čujemo tek grmljavinu jedne razularene političke ambicije.

Vukovarskog gradonačelnika upućeni opisuju kao ne odveć talentiranog grandomana kojem Vukovar, tragedija i ćirilica služe tek kao sredstvo za preskakanje stepenica u stranačkoj hijerarhiji. Ivan Penava sve bi dao samo da bude Andrej Plenković.

Bolje rat nego Trump

Negdje tamo na prijelazu milenija, među zagrebačkim je studentima povijesti bila popularna ona priča kako je sredinom prosinca '41. Ante Pavelić objavio rat Amerikancima, a Rooseveltu se onda, baš onako za pravo, da prostite, uvukao šupak od straha, pa je brže-bolje okupio svu silu savjetnika i generala da mu na karti pokažu odakle im to prijeti najveća opasnost.

Osamdesetak godina kasnije gledamo isti scenarij. Poglavnikov simpatizer Anto Đapić ovih je dana objavio rat Donaldu Trumpu. Ni manje ni više.

Đapiću je, čitamo, zasmetala američka donacija za obnovu spomen-doma borcima NOB-a u Srbu i suradnja američkog veleposlanstva s hrvatskim Srbima okupljenima oko Milorada Pupovca.

Stoga je američkom veleposlaniku Robertu Kohorstu napisao sljedeće: 'Svako pomaganje ili veličanje srpske povijesne krivotvorine u hrvatskom Srbu, u najmanju je ruku usporedivo s podizanjem spomenika i veličanjem Osame bin Ladena u New Yorku ili veličanje japanskog admirala Yamamota u Pearl Harboru.'

Pa onda još: 'Iskreno se nadam da Vas neću morati više upozoravati, a zahvalite Bogu da još uvijek ne razgovarate s predsjednikom Republike, jer bi to bio puno kraći razgovor od ovog pisma, s kartom koja bi Vas čekala u jednom smjeru.'

Od samog početka znali smo da je Đapićevo lazarovsko uskrsnuće iz političkog mrtvila čisto zlato, ali ovakav furiozan 'kambek' nadmašio je, priznajemo, čak i naša očekivanja.

Domoljubni heroj ulice

Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih, na početku karijere, Jasenko Houra bio je suburbijski panker koji je pjevao o slobodnoj muškoj ljubavi. Išlo mu je sasvim dobro. Prve albume kritika je gotovo konsenzualno častila hvalospjevima.

Par godina kasnije jedan je njegov trenos, posvećen umrloj majci, u maniri devetnaestostoljetnog romantizma, postao nacionalnom budnicom. Onda je krenulo još bolje. U tom periodu, Houra će većinu karata baciti na državotvorno hrvatstvo.

'Jedina vrijedeća opcija s kojom se mogu i želim poistovjetiti jest hrvatska državotvorna', biglisao je početkom devedesetih nacionalni heroj ulice.

Trud svirača, pokazat će se, ipak nije bio uzaludan. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ovih je dana Houri i njegovu sastavu dodijelila Povelju Republike Hrvatske za izniman doprinos u promicanju domoljublja, nakon čega je nabacila kožnjak, lupila petama i zapalila na koncert u zagrebačku Arenu.

Čini se da je ovom gestom, pored neizostavnog Marka Perkovića, konsolidiran predsjedničin muzički kontingent za borbu protiv Škorine tambure.

Ima u svemu tome i neke fine simbolike. Šika se da sastavu koji je uzeo ime inspiriran Alanom Fordom, priznanje dodijeli osoba čije cjelokupno političko djelovanje izgleda kao jedna urnebesna epizoda popularnog talijanskog stripa.

Štrajk

Plenkovićeva Vlada i sindikati još uvijek nisu pronašli zajednički jezik oko povećanja koeficijenata zaposlenima u prosvjeti.

Premijer je svjestan dominantnog položaja u pregovorima i zasad vješto koristi tu prednost. Osim toga, ovaj 'sukob', u političkom smislu, za njega je prilično bezopasan.

Poučena dosadašnjim iskustvima, javnost doživljava sindikalne korifeje kao trećerazredne, neostvarene politikante koji u pravilnim razmacima fingiraju nekakav rat s vladajućima ne bi li tako opravdali izdašne sinekure.

Bit će zanimljivo pratiti kako će se situacija dalje razvijati. Kladionice sugeriraju okladu na truli kompromis nakon kojeg će štrajk prestati, a prosvjetari ostati jednako potplaćeni i nezadovoljni.

Nakon takozvanog cirkularnog štrajka, za ponedjeljak je najavljen štrajk u svim školama.

Odjavna špica ovotjednog 'Sedmičarenja' ide uz stihove Bore Đorđevića: '...danas nema nastave / okačite zastave / urlajte parole / jer šalju patrole...'