Nema nikakvog razloga vjerovati da će ova pravosudna farsa biti okončana u narednih deset godina. Dosadašnja iskustva govore u prilog tome. Pa ako već neće svjedoci na umoru, nadamo se da će barem Branimir Glavaš presudu dočekati živ.
Migrant ante portas
Miroslav Škoro shvatio je da će mu
Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran
Milanović ukrasti šou ako ostane pasivan. Stoga je u
Dubrovniku hitno sazvao press-konferenciju i
progovorio o gorućim problemima.
Spominju se različite teme, ali jedna se spominje manje, kaže
Škoro, kao da je zaobilazimo. Riječ je o migrantima. On bi
problem riješio slanjem vojske na granicu.
Nije međutim istina da se o tome ne govori. Aktualna predsjednica
na toj je temi izgradila međunarodnu karijeru u
Švicarskoj. Osim toga, ako se dokopa Pantovčaka,
Škoro će postati glavnim zapovjednikom Oružanih snaga. Kao takav,
morao bi znati da Hrvatska vojska već jest na granici.
Doduše, bliže Kabulu nego
Bihaću, ali Hrvatska se, stara
je to priča, ne brani na Uni, nego u
Afganistanu.
Ne bi li dodatno naglasio problem, Škoro je novinarima ispričao
uznemirujuću priču o tome kako ga je na putu prema jugu baš zbog
migranata zaustavila policija.
Iz policije pak tvrde da ga nisu zaustavili zbog migranata, nego
zbog toga što je njegov šofer jurio 170 kilometara na sat.
Jedno je sigurno – kada to želi, Škoro bez ikakvih problema može
konkurirati Kolindi Grabar-Kitarović i Zoranu Milanoviću koji
besmislice štancaju na dnevnoj bazi.
Četnik ante portas
Ne stišava se halabuka oko navodnog dolaska Aleksandra
Vučića na skori zagrebački kongres Europske
pučke stranke. Je li on pozvan ili nije? Ako jest, tko
ga je pozvao? Hoće li se on sigurno odazvati pozivu ili možda
ipak neće? Hoće li govoriti u sabornici ili neće? Hoće li sjesti
na Zekanovićevo mjesto ili negdje drugdje?
Premijer Plenković našao se između dvije vatre.
Napadaju ga i tobožnja ljevica i rigidna desnica. I dok napadi
slijeva, paradoksalno, još i imaju kakvog-takvog smisla, oni
zdesna posve su zbunjujući.
Ne zato, naravno, što Vučić ne bi bio besprizoran lik – ne
griješe mnogo oni koji ga ovih dana nazivaju četnikom – nego zato
što se zadnjih tridesetak godina rijetko tko tako dobro slagao i
razumio kao što se slagao i razumio hrvatski i srpski
nacionalistički talog s dna kace.
Njihovi se interesi oduvijek savršeno poklapaju. Uvijek jedni
drugima na usluzi. Ta nije, pobogu, kada je onomad trebalo rušiti
nenarodnu vlast, Bujanec u pomoć zvao
Teofila Pančića, nego Vojislava
Šešelja.
Smiješno je stoga čuti kako danas taj isti nacionalistički talog
tobože rogobori protiv Šešeljeva šegrta Vučića.
Poratno ratno stanje
Packe koje je Andrej Plenković uputio
Aleksandru Vučiću zbog postavljanja spomen-ploče
generalu JNA Mladenu Bratiću u Novom
Sadu djeluju kao klasičan primjer ‘damage control’
strategije prije mogućeg gostovanja srpskog predsjednika u
Zagrebu.
Plenković je, dakako, dovoljno mudar i zna da se takva prilika ne
smije propustiti. Druga je stvar s vukovarskim
HDZ-om koji spomen-ploču pokušava iskoristiti
kao argument protiv ćirilice u svom gradu.
Postavljanje spomen-ploče, mogli smo čuti, ne vodi normalizaciji
odnosa susjednih država.
Svjedoci smo jedne bizarne situacije. Ako pogledamo samo nekoliko
godina unatrag, u Srbiji su na vlasti bili ili
još uvijek jesu oni koji su na vrlo nečastan način sudjelovali u
ratu i nastoje da se to zaboravi.
Istovremeno, u Hrvatskoj su na vlasti bili ili
još uvijek jesu oni koji s ratom nisu imali nikakve veze,
svejedno jesu li bili u Americi ili
Argentini, ili su jednostavno bili anemični, ali
nastoje obnoviti ratnu atmosferu koja je vladala u prvoj polovici
devedesetih godina.
Pritom se i jedni i drugi smatraju žrtvama. U takvom ambijentu
pitanje normalizacije odnosa ispostavlja se kao patetičan,
licemjeran konstrukt koji zapravo nikome nije u interesu.
Stvarni cilj jest uspostava, recimo to tako, poratnog ratnog
stanja. Otklanjanje bilo kakve mogućnosti da rat napokon završi.
Žrtve su tu tek dobrodošao zalog za neka buduća krvoprolića.
Svjedoci na umoru
Ovo će, znamo, zvučati groteskno, ali profesionalni postulati
ipak nalažu da se zabilježi. Na suđenju Branimiru
Glavašu dogodio se novi obrat. Tko zna koji po redu.
Nikola Jaman, jedan od ključnih svjedoka,
promijenio je svoj raniji iskaz u kojem je, kaže, lagao kako bi
spasio Glavaša. Sada pak tvrdi da je Glavaš bio alfa i omega kada
su u pitanju likvidacije srpskih civila u ratnom Osijeku.
Kako to? Jaman je, naime, smrtno bolestan i ne želi, kako kaže,
umrijeti s teretom lažnog svjedočenja.
Teško je reći osjeća li se Jaman nakon novog svjedočenja bolje,
ali sva je prilika da Glavaš nema nikakvog razloga osjećati se
lošije.
Budući da je sutkinja Tanja Pavelin koja vodi
proces prije par dana imenovana sutkinjom novog Visokog
kaznenog suda, suđenje Glavašu krenut će opet ispočetka.
Od nule. A onda – tko živ, tko mrtav.
Nema nikakvog razloga vjerovati da će ova pravosudna farsa biti
okončana u narednih deset godina. Dosadašnja iskustva govore u
prilog tome. Pa ako već neće svjedoci na umoru, nadamo se da će
barem Branimir Glavaš presudu dočekati živ.
Čudna jada od Mostara grada
Deveti jedanaestog pristojan svijet prisjeća se jednog važnog
događaja. Tog je dana srušen simbol jednog grada. Simbol jednog
vremena.
Preživio je vjekove i carstva. Bio je, kako reče pjesnik, kao
odrezan nokat Božjeg palca i spajao jednu obalu s drugom. Na
koncu mu je presudio nacionalizam. Posvemašnje barbarstvo.
Kao da je, nakon propasti socijalizma, i on odjednom postao
suvišan. Pa se stropoštao u hladnu zelenu rijeku, tako da
zauvijek ostane našom sramotom.
Deveti jedanaestog Nijemci su srušili
Berlinski zid. Deveti jedanaestog
Hrvati su srušili Stari most.