Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: SEDMIČARENJE

Sutkinja Tanja Pavelin ide na Visoki kazneni sud, suđenje Glavašu kreće - ispočetka

Sutkinja Tanja Pavelin ide na Visoki kazneni sud, suđenje Glavašu kreće - ispočetka
Varaždinski.hr, PIXSELL

​Nema nikakvog razloga vjerovati da će ova pravosudna farsa biti okončana u narednih deset godina. Dosadašnja iskustva govore u prilog tome. Pa ako već neće svjedoci na umoru, nadamo se da će barem Branimir Glavaš presudu dočekati živ.

Migrant ante portas

Miroslav Škoro shvatio je da će mu Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović ukrasti šou ako ostane pasivan. Stoga je u Dubrovniku hitno sazvao press-konferenciju i progovorio o gorućim problemima.

Spominju se različite teme, ali jedna se spominje manje, kaže Škoro, kao da je zaobilazimo. Riječ je o migrantima. On bi problem riješio slanjem vojske na granicu.

Nije međutim istina da se o tome ne govori. Aktualna predsjednica na toj je temi izgradila međunarodnu karijeru u Švicarskoj. Osim toga, ako se dokopa Pantovčaka, Škoro će postati glavnim zapovjednikom Oružanih snaga. Kao takav, morao bi znati da Hrvatska vojska već jest na granici.

Doduše, bliže Kabulu nego Bihaću, ali Hrvatska se, stara je to priča, ne brani na Uni, nego u Afganistanu.

Ne bi li dodatno naglasio problem, Škoro je novinarima ispričao uznemirujuću priču o tome kako ga je na putu prema jugu baš zbog migranata zaustavila policija.

Iz policije pak tvrde da ga nisu zaustavili zbog migranata, nego zbog toga što je njegov šofer jurio 170 kilometara na sat.

Jedno je sigurno - kada to želi, Škoro bez ikakvih problema može konkurirati Kolindi Grabar-Kitarović i Zoranu Milanoviću koji besmislice štancaju na dnevnoj bazi.

Četnik ante portas

Ne stišava se halabuka oko navodnog dolaska Aleksandra Vučića na skori zagrebački kongres Europske pučke stranke. Je li on pozvan ili nije? Ako jest, tko ga je pozvao? Hoće li se on sigurno odazvati pozivu ili možda ipak neće? Hoće li govoriti u sabornici ili neće? Hoće li sjesti na Zekanovićevo mjesto ili negdje drugdje?

Premijer Plenković našao se između dvije vatre. Napadaju ga i tobožnja ljevica i rigidna desnica. I dok napadi slijeva, paradoksalno, još i imaju kakvog-takvog smisla, oni zdesna posve su zbunjujući.

Ne zato, naravno, što Vučić ne bi bio besprizoran lik - ne griješe mnogo oni koji ga ovih dana nazivaju četnikom - nego zato što se zadnjih tridesetak godina rijetko tko tako dobro slagao i razumio kao što se slagao i razumio hrvatski i srpski nacionalistički talog s dna kace.

Njihovi se interesi oduvijek savršeno poklapaju. Uvijek jedni drugima na usluzi. Ta nije, pobogu, kada je onomad trebalo rušiti nenarodnu vlast, Bujanec u pomoć zvao Teofila Pančića, nego Vojislava Šešelja.

Smiješno je stoga čuti kako danas taj isti nacionalistički talog tobože rogobori protiv Šešeljeva šegrta Vučića.

Poratno ratno stanje

Packe koje je Andrej Plenković uputio Aleksandru Vučiću zbog postavljanja spomen-ploče generalu JNA Mladenu Bratiću u Novom Sadu djeluju kao klasičan primjer 'damage control' strategije prije mogućeg gostovanja srpskog predsjednika u Zagrebu.

Plenković je, dakako, dovoljno mudar i zna da se takva prilika ne smije propustiti. Druga je stvar s vukovarskim HDZ-om koji spomen-ploču pokušava iskoristiti kao argument protiv ćirilice u svom gradu.

Postavljanje spomen-ploče, mogli smo čuti, ne vodi normalizaciji odnosa susjednih država.

Svjedoci smo jedne bizarne situacije. Ako pogledamo samo nekoliko godina unatrag, u Srbiji su na vlasti bili ili još uvijek jesu oni koji su na vrlo nečastan način sudjelovali u ratu i nastoje da se to zaboravi.

Istovremeno, u Hrvatskoj su na vlasti bili ili još uvijek jesu oni koji s ratom nisu imali nikakve veze, svejedno jesu li bili u Americi ili Argentini, ili su jednostavno bili anemični, ali nastoje obnoviti ratnu atmosferu koja je vladala u prvoj polovici devedesetih godina.

Pritom se i jedni i drugi smatraju žrtvama. U takvom ambijentu pitanje normalizacije odnosa ispostavlja se kao patetičan, licemjeran konstrukt koji zapravo nikome nije u interesu.

Stvarni cilj jest uspostava, recimo to tako, poratnog ratnog stanja. Otklanjanje bilo kakve mogućnosti da rat napokon završi. Žrtve su tu tek dobrodošao zalog za neka buduća krvoprolića.

Svjedoci na umoru

Ovo će, znamo, zvučati groteskno, ali profesionalni postulati ipak nalažu da se zabilježi. Na suđenju Branimiru Glavašu dogodio se novi obrat. Tko zna koji po redu.

Nikola Jaman, jedan od ključnih svjedoka, promijenio je svoj raniji iskaz u kojem je, kaže, lagao kako bi spasio Glavaša. Sada pak tvrdi da je Glavaš bio alfa i omega kada su u pitanju likvidacije srpskih civila u ratnom Osijeku.

Kako to? Jaman je, naime, smrtno bolestan i ne želi, kako kaže, umrijeti s teretom lažnog svjedočenja.

Teško je reći osjeća li se Jaman nakon novog svjedočenja bolje, ali sva je prilika da Glavaš nema nikakvog razloga osjećati se lošije.

Budući da je sutkinja Tanja Pavelin koja vodi proces prije par dana imenovana sutkinjom novog Visokog kaznenog suda, suđenje Glavašu krenut će opet ispočetka. Od nule. A onda – tko živ, tko mrtav.

Nema nikakvog razloga vjerovati da će ova pravosudna farsa biti okončana u narednih deset godina. Dosadašnja iskustva govore u prilog tome. Pa ako već neće svjedoci na umoru, nadamo se da će barem Branimir Glavaš presudu dočekati živ.

Čudna jada od Mostara grada

Deveti jedanaestog pristojan svijet prisjeća se jednog važnog događaja. Tog je dana srušen simbol jednog grada. Simbol jednog vremena.

Preživio je vjekove i carstva. Bio je, kako reče pjesnik, kao odrezan nokat Božjeg palca i spajao jednu obalu s drugom. Na koncu mu je presudio nacionalizam. Posvemašnje barbarstvo.

Kao da je, nakon propasti socijalizma, i on odjednom postao suvišan. Pa se stropoštao u hladnu zelenu rijeku, tako da zauvijek ostane našom sramotom.

Deveti jedanaestog Nijemci su srušili Berlinski zid. Deveti jedanaestog Hrvati su srušili Stari most.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Reci što misliš!