Razlika je samo u asfaltu. Mentalitet, prijetvornost i jal ostali su potpuno isti.
Poetesa koja ne vjeruje u vlastite stihove
Najradije o tome ne bismo napisali ni slova, ali nam
profesionalni postulati ne dopuštaju taj luksuz. Kolinda
Grabar-Kitarović službeno je predstavila program na
temelju kojeg će u prosincu tražiti povjerenje birača za drugi
mandat na Pantovčaku.
Ono što bi svakom iole ozbiljnijem političaru ili političarki
davalo nemalu prednost pred ostalim kandidatima, dakle jedan već
odrađeni predsjednički mandat, gospođi Grabar-Kitarović dođe kao
mana.
Priznajemo, vrlo nezavidna situacija. Na koju kartu sada
zaigrati? Što obećati nakon ovih, nezaboravnih pet godina prvog
mandata? Što reći? Bit ću još besramnija i luđa? Lupetat ću još
veće besmislice? Hrvatska će za dva tjedna biti u rangu
Finske i Islanda? Skinut ću se
gola pred ogradom u Washingtonu?
Nitko živ ne bi povjerovao u takvo nešto. Što je najbolje, u to
ne vjeruje ni sama Kolinda Grabar-Kitarović. Aktualna
predsjednica u borbu za drugi mandat ulazi kao po kazni. Kao da
bi najradije digla ruke od svega, svjesna da ne može nadmašiti
sebe samu.
Ona je poetesa koja ne vjeruje u vlastite stihove. Jasno se to
moglo vidjeti na predstavljanju programa u dvorani Globus na
Zagrebačkom velesajmu.
Država, to sam ja
Za razliku od aktualne predsjednice, Mislav
Kolakušić nema problema s obećanjima. On ima rješenje za
sve probleme. On bi promijenio Ustav, zakone, sudove,
konstelaciju zvijezda na nebu. On bi ukinuo sve institucije,
svima živima podijelio bi otkaze.
Ako bude sreće i zrelosti biračkog tijela, već naredne godine šef
sindikata Mislav Kolakušić dogovarat će svoju plaću s premijerom,
ministrom rada i predsjednikom Republike Mislavom Kolakušićem.
Ispod sedamdeset hiljada kuna ne bi smjela biti.
‘L’etat c’est moi’, viče ovih dana rashodovani kadija KoLujkušić.
I što je najbolje, ili najgore, kako hoćete gledati na stvari,
sjajno mu ide. Zadnje ankete govore da je s prošlomjesečnih 6,4
posto potpore skočio na 14 posto i gotovo prestigao
Miroslava Škoru.
Kolakušić jaše na valovima zasićenosti bipolarnim političkim
sustavom i posvemašnjeg nepovjerenja u institucije pravne države.
Trenutačno figurira kao najveća zvijezda takozvanog trećeg puta,
a takvih smo se grandomana, hvala bogu, nagledali u zadnjih
dvadeset godina.
Bogato iskustvo s dosadašnjim ‘trećeputašima’ naučilo nas je
nekoliko stvari.
Prvo, svi oni imaju neskrivene diktatorske ambicije.
Drugo, na početku se uvijek odbijaju izjasniti o ideološkim
pitanjima, ali se na koncu bez iznimke potvrde u boljem slučaju
kao simpatizeri ili u gorem slučaju kao apologeti fašizma.
I treće, naučilo nas je da se u najširem mogućem luku valja
kloniti suspektnih tipova koji za najteže probleme nude
najjednostavnija instant-rješenja.
Kosturi iz Jasenovca
Prekaljeni veteran Miroslav Škoro, koji je
početkom devedesetih srpskom agresoru nanosio ozbiljne gubitke u
predgrađima Pittsburgha, ovih dana čini sve da
borbeni elan naših ratnika ostane i dalje na zavidnoj razini.
Danas nije normalno poručivati, kaže Škoro, da su ratovi
završili. Rat je, dodaje pozivajući se na ‘slavne američke
generale’, završio samo za mrtve.
U ovoj smo rubrici već pisali da je krajnji cilj ovdašnjih
nacionalista osujetiti bilo kakvu mogućnost demobilizacije. Ratno
stanje mora biti trajno.
Neka vas stoga ne zavedu neprovjerene glasine da je zadnji rat
završio prije četvrt stoljeća. Štoviše, Miroslav Škoro još uvijek
bije bitke i na posavskom frontu iz Drugog svjetskog
rata.
Pa je tako ovih dana najavio sveobuhvatnu akciju tanjuranja po
Jasenovcu, u koju će, kako je zamislio,
uključiti i kvalificirane orače iz nekakve međunarodne komisije.
Da mi napokon vidimo gdje su te famozne kosti nevinih žrtava iz
tobože najzloglasnijeg ustaškog logora smrti.
Trnoružica
Nije ustanovljeno gdje je zadnjih dana bio i što je radio
kandidat SDP-a Zoran Milanović, u salonskim
krugovima poznatiji pod nadimkom Trnoružica.
Ipak, iz dobro obaviještenih izvora saznajemo da se ‘Predsjednik
s karakterom’ još uvijek oporavlja od ozljede zadobivene nakon
što se neoprezno ubo na crvenu petokraku.
Žena predstava
‘Kako je na Interliberu, da li se kupuje knjiga’, pitala je na
dan smrti Mani Gotovac urednika svog zadnjeg
romana ‘Rastanci’.
I to je možda rečenica koja ju najbolje opisuje. Mogli ste ju
voljeti ili mrziti, ali joj niste mogli poreći strast. Strast za
životom, strast za pisanjem i strast za teatrom. Mani Gotovac
cijela je bila jedna predstava.
Jednom se malčice naljutila na nas kada smo ju nazvali
Mandićem u šosu, uspoređujući dijelove njihovih
autobiografskih zapisa. Umrla je točno na svoj osamdeseti
rođendan.
Iako joj to vrlo vjerojatno nije bila namjera, svojim je likom i
djelom za ‘žensku stvar’ napravila više od svih novokomponiranih
hrvatskih sufražetkinja. Što bi Jelena Veljača
dala da može biti Mani Gotovac samo jedan dan.
Dudekovi škornji
Na kraju ćemo se pozdraviti i s Martinom
Sagnerom. Karijeru mu je obilježila uloga
Dudeka u Golikovim
‘Gruntovčanima’.
Nekoliko je razloga zašto su ‘Gruntovčani‘
postali antologijskom serijom koja ni pola stoljeća kasnije, a
reprizira se u ljetnoj shemi u pravilu svake ili svake druge
godine, ne gubi naklonost publike.
Na prvom je mjestu jezik. Koji možda nije bio dokraja koherentan,
ali je bio autentičan i živ. Otprilike kao i u
Smojinu ‘Malom mistu’.
Osim toga, Mladen Kerstner imao je u sebi nešto
od Fjodora Dostojevskog, pa je vrlo vješto
‘slikao dubinu čovjekove duše’ i dočaravao psihologiju likova.
Kerstner nam je bacio u lice istinu o nama samima. S njegovim se
likovima bilo lako poistovjetiti jer su oni prije nas samih
živjeli naše živote. Čovjek se sažali nad Dudekom ili
Ferčijem, jer zna da bi umjesto u njihovim
škornjima uvijek radije hodao pod škrlakom Franca
Cinobera.
Ako bolje pogledate, i ovaj grad, na koncu, malo je veći
Gruntovec. Razlika je samo u asfaltu. Mentalitet, prijetvornost i
jal ostali su potpuno isti.