– Voli li Emanuel pistolet? – sunula sam Brižit u rebra i počele smo se kliberiti na finom tapecirungu gledališta gala dvorane.

– Hodi z nama v Amijen, buš nekaj našrajbala – dobila sam esemes od Malenice dan prije puta delegacije mladih u Francusku na proglašenje nove Europske prijestolnice mladih.

– Ne znam hoće li me urednik Bradonja pustit, tebe je ovaj tvoj pustio?

– Je, kupili smo mu Gospon Fulir četku i organizirali radionicu pravilnog češljanja brade. Da vidiš kak je omekšal, ko Ksenijina crna haljina nakon kemijskog čišćenja.

– To, sister, uvijek si bila pametnija od mene, zato si i daleko dogurala, svjetionik si za dušu svake mlade žene, a ja sam ogrezla u redakcijski šovinizam. Otkako su se Detelj i Bradonja prestali družiti s Krčaricom, ženska prava u redakciji su na izdisaju. Batrgam se za normu od tri lajka mjesečno. Ako slučajno dobijem dva lajka umjesto tri, prijeti da mi neće isplatiti putne troškove. Kad smo na redakcijskom sastanku pravili planove za sljedeći tjedan, dobila sam zadatak da muškim djelatnicima donesem kave iz Dollar bara. Naručio je četri produžene za muške djelatnike i tri Top-guna, za Anju, Anitu i mene. Top-gun, daj zamisli koji naziv za čašu vode.

– Je, znam, to je neki šoven zmislil nakon gledanja filma Tonča Skota gdje svi po krčmama naručuju čaše vode jer pitomci ne smiju cugat. Pranje mozga. Maverick i Iceman su mokri san svakog frustriranog mačo debila. Naručuje čaše vode da vas ufura u alfa-mejl metajezik iz kojeg se nemoguće iskobeljati. Kak da nije dovoljno kaj je jezik sam po sebi falogocentričan. Skuži, Top, kao nekaj vrhunsko, ali i top kao obla stamena cijev i onda još Gun, pištolj, moć, ispucava metke.

– Ma da, ispucava metke. Metaforika im je u rangu trećeligaških nogometaša kad se zajedno tuširaju. Teška artiljerija za indolentne mužeke.

– Ko nema falusa, mora si ga zmislit.

– Seka moja, Sandrika, mi bi morale izmislit novi jezik kojim bismo reverzirali patrijarhalnu semiotiku. Sve nas je Freud degradirao svojim kompleksima. Sve što se tiče oca povezano je s grandioznom antičkom tragikom, a sve što se tiče majke, svedeno je na sisu za austrijske lajbeke.

– Kaj veli nova dopisnica iz Novog Marofa na sve to?

– Mala Ludmila niš ne kuži. Kaže da je naš pogled zastario, da je salonski, da ne potiče na akciju i promjenu. Ona misli da se pravi feminizam uči na kulturalnim studijima. Nije ona stara škola. Zato mora u čizmama prašinarit po općinama dok urednik ispija čajeve s rumom na zubatom suncu salona Julijanova dvorišta.

– Kupi mu nekaj za njegu brade, bu se smiril.

– Nemam love za Gospon Fulir brend.

– Imaš u Pepcu liniju za socijalu. Zalajkaj im stranicu i pošeraj post, možda dobiš besplatno.

– Jesam, evo, javim se. Pusa pusika.

Bradonja je uletio s choco loco jogurtekom i pitao gdje su kave.

– Bradonja, mogu s delegacijom mladih sutra u Amijen?

– Samo ako napraviš fotku mladih s Macronom da mogu staviti naslov na portalu Mladi Varaždinci u Macronovom društvu.

– Mladi već tri godine rade na inicijativi Varaždin – europska prijestolnica mladih, a ti ćeš sve to svesti na rukovanje s Macronom?

– Kaj, ti bi htela biti urednica, ženska glavo? Šrajbaj i ne pitaj.

– Super, javit ću Sandri.

– Popij vodu do kraja. Neki ljudi nemaju pitke vode, a ti se razbacuješ.

Misli da ne kužim metajezike i metaforice ispucavanja metkića. Pljusnula bih mu Top-guna u facu da nisam žrtva pristojnih manira.

Prespavala sam cijeli let jer mi je to bila prva prilika u šest mjeseci da na miru sklopim oči daleko od gnjavaže potrebitih falocentrika.

U gala dvorani, arhitektonskom ponosu francuskog Amijena, bilo je kao na Bregovićevom koncertu. Reflektori, orkestar, nasmijani mladi i stari, ushićenje i radost. Još kad su me posjeli pored Macrona i neke dame, učinilo mi se kao da su sva poniženja i prašinarenja iza mene, kao da okrećem novu stranicu u karijeri.

Sam bog što sam odslušala godinu dana francuskog kod Žigera pa sam mogla oči u oči poparlat s Macronom.

Macron je dami govorio da mu se gadi što je ove godine žiri odlučio titulu prijestolnice dodijeliti nekoj državici na istoku Europe odakle im dolaze teroristi i dinamitom i kalašnjikovima razvaljuju kulturu. Varaždin i Tirana su igri. Varaždin će vjerojatno dobiti titulu jer je ipak malo zapadnije.

Kad sam to čula, skoro sam pukla od ponosa. Morala sam se ubaciti.

– Gospon Macron! – zaparlala sam – Gospon Macron!

Gospodin francuski predsjednik pogledao me očinski iako izgleda kao brucoš Ekonomske škole u odijelcu i čekao da mu postavim pitanje.

Zablokirala sam u mantri kao ploča Vuco II albuma koja se neprestano vrti na općinskim feštama.

– Gospon Macron, Gospon Macron, Gospon Macron...

Gospodin predsjednik sklopio je oči i stisnuo usne djelujući kao iziritirani mensplejner. Sad je gotovo. Morala sam nešto proparlati.

– Gospon Macron, kaj vam je ovo mama? – pitala sam pokazujući na damu koja se predstavila kao Brižit.

Brižit je grunula u smijeh kao petarda.

Shvatila sam da sam ispala netaktična i neugledna. Pokušala sam se izvući pošalicama o mačo metajeziku. Brižit je kao prava francuska dama sigurno čitala Simonu de Bovoar. Rekla sam da sam iz Varaždina i da mi vodimo računa o ženskim pravima.

– Voli li Emanuel pistolet? – sunula sam je u rebra i počele smo se kliberiti na finom tapecirungu gledališta gala dvorane.

Macron je popizdio.

– Zovite predsjednika Europskog omladinskog foruma!

Od muke je eksnuo čašu Evian vode.

– Kaj, Macron, i ti piješ Top-gančića, Maverick, Iceman, mokri snovi?

– Titula neće ići u Varaždin, nego u Tiranu – parlao je osvetnički na uho gosponu Luisu Alvaradu, šefu francuskih omladinaca.

– S kojim obrazloženjem? – frapirano će Luis.

– Sudeći po njihovoj samoprozvanoj predstavnici, pogled im je zastario, salonski je, ne potiče na akciju i promjenu.

Jebote, kao da slušam Ludmilu.

– Jedino čega se gnušam više od balkanskih terorista su balkanske feministice koje se furaju na drugi val.