Ako je Mesić pokazao da predsjednik može biti bilo tko, aktualna je predsjednica pokazala da je funkcija predsjednika posve suvišna.
Dok je bio predsjednik, Stjepan Mesić šalio se
na vlastiti račun pričajući viceve.
Jedan je išao otprilike ovako: ‘Josip Broz
pokazao je da predsjednik može biti bravar. Franjo
Tuđman pokazao je da predsjednik može biti povjesničar.
Ja sam pokazao da predsjednik može biti bilo tko.’
Dobro, sad, znamo što ćete reći, nazivati Tuđmana povjesničarom
može se činiti malčice preuzetnim, ali shvatili ste, vjerujemo,
poantu. Ako je vic, nije enciklopedija.
Na prijelazu milenija, po završetku tuđmanizma, nakon što smo se
iz polupredsjedničkog prešaltali u parlamentarni sustav, stale su
se javljati, sramežljivo, doduše, rasprave o funkciji
predsjednika, o tome što bi on zapravo trebao raditi te kakva bi
trebala biti njegova uloga u društvu.
Ovlasti predsjednika u parlamentarnom sustavu simbolične su i
proceduralne. Tek toliko da jesu, kada ga već imamo.
Predsjednik tako raspisuje izbore i referendume, prima
vjerodajnice, daje pomilovanja i odlikovanja, zapovijeda vojskom,
objavljuje rat, zaključuje mir et cetera.
Upitnici nad vašim glavama posve su razumljivi. Zašto se, recimo,
time ne bi bavila stalna i neovisna tijela koja, uostalom, već
postoje i koja, uostalom, već plaćamo? Što će nam, pobogu, pored
njih još i predsjednik ili predsjednica?
Zašto, recimo, pitanje izbora i referenduma ne bismo do kraja
povjerili na brigu i skrb Državnom izbornom
povjerenstvu? Zašto pomilovanja ne bi dijelila kakva
sudačka porota? Zašto vjerodajnice, hajde da iskarikiramo cirkus
do kraja, ne bi mogao primati batler u Ministarstvu
vanjskih poslova? Kakva bi točno razlika bila?
Objava rata? Ako ne računamo aktualnu predsjednicu koja je
objavila rat elementarnoj pristojnosti i zdravom razumu, Hrvatska
se u proteklih četvrt stoljeća nije našla ni u kakvoj ugrozi
oružane prirode.
Štoviše, ako ćemo vjerovati vojnim prognostičarima, nalazimo se u
polju marcijalne anticiklone i nikakve kiše granata nisu na
vidiku narednih godina.
U mandatu predsjednika Ive Josipovića već su se
glasnije mogle čuti ideje o tome da predsjednika, po uzoru na
neke druge europske zemlje, poput Njemačke,
Italije ili Estonije, ne bi
trebalo birati na skupim neposrednim izborima, nego u parlamentu.
Struka oko toga nije postigla konsenzus, tako da je zasad princip
izbora predsjednika ostao nepromijenjen. O tome se, ponavljamo,
diskutiralo u Josipovićevu mandatu. U to vrijeme još se baratalo
sintagmama kao što su ‘korektiv vlasti’ i ‘faktor stabilnosti’.
Nitko tada nije mogao naslutiti što se sprema u skoroj
budućnosti.
Nakon Josipovića u predsjedničku je fotelju zasjela
Kolinda Grabar-Kitarović. Nakon samo jednog
mandata gospođe Grabar-Kitarović, funkcija predsjednika države
potpuno je obesmišljena. Sada više nije pitanje kako birati
predsjednika, nego treba li nam, i čemu, predsjednik uopće.
Ako je dakle Mesić pokazao da predsjednik može biti bilo tko,
Grabar-Kitarović pokazala je da je funkcija predsjednika posve
suvišna.
Ono što je prije pet godina započelo onom skandaloznom
inauguracijom, na kojoj su defilirali likovi koji kao da su
ispali iz Scorseseove mafijaške sage, ovih dana
polako ide kraju nepojmljivim vokalnim nastupom na proslavi
Bandićeva rođendana.
U međuvremenu se dogodio cijeli jedan nepregledni niz
unutrašnjopolitičkih i vanjskopolitičkih gafova i skandala, pa je
na koncu ispalo da se premijer, koliko god to zvučalo sumanuto,
zapravo većinu vremena trudio biti korektiv predsjednice koja se
prometnula u faktor nestabilnosti u regiji. Sjetite se,
primjerice, njenih izjava o stanju u BiH i bit
će vam jasno o čemu govorimo.
Problemi ove države i ovog društva ne proizlaze iz pretpostavke
da predsjednik ima premale ovlasti, kako ovih dana tvrde
Škoro i Kolakušić. Oni se tiču
nekih drugih razloga. Za početak, farizejskog mentaliteta.
Predsjednik zasigurno te probleme neće riješiti. Čak suprotno, na
temelju dosadašnjih iskustava, prvenstveno zadnjeg, lakše bi bilo
dokazati da će dobar dio problema biti riješen samom činjenicom
da predsjednika – nema.
Nije nam stoga jasno čemu ova silna fama oko cirkusa koji se
sprema 22. prosinca.
Nepostojeći predsjednik najbolji je predsjednik.