Ako je Mesić pokazao da predsjednik može biti bilo tko, aktualna je predsjednica pokazala da je funkcija predsjednika posve suvišna.

Dok je bio predsjednik, Stjepan Mesić šalio se na vlastiti račun pričajući viceve.

Jedan je išao otprilike ovako: 'Josip Broz pokazao je da predsjednik može biti bravar. Franjo Tuđman pokazao je da predsjednik može biti povjesničar. Ja sam pokazao da predsjednik može biti bilo tko.'

Dobro, sad, znamo što ćete reći, nazivati Tuđmana povjesničarom može se činiti malčice preuzetnim, ali shvatili ste, vjerujemo, poantu. Ako je vic, nije enciklopedija.

Na prijelazu milenija, po završetku tuđmanizma, nakon što smo se iz polupredsjedničkog prešaltali u parlamentarni sustav, stale su se javljati, sramežljivo, doduše, rasprave o funkciji predsjednika, o tome što bi on zapravo trebao raditi te kakva bi trebala biti njegova uloga u društvu.

Ovlasti predsjednika u parlamentarnom sustavu simbolične su i proceduralne. Tek toliko da jesu, kada ga već imamo.

Predsjednik tako raspisuje izbore i referendume, prima vjerodajnice, daje pomilovanja i odlikovanja, zapovijeda vojskom, objavljuje rat, zaključuje mir et cetera.

Upitnici nad vašim glavama posve su razumljivi. Zašto se, recimo, time ne bi bavila stalna i neovisna tijela koja, uostalom, već postoje i koja, uostalom, već plaćamo? Što će nam, pobogu, pored njih još i predsjednik ili predsjednica?

Zašto, recimo, pitanje izbora i referenduma ne bismo do kraja povjerili na brigu i skrb Državnom izbornom povjerenstvu? Zašto pomilovanja ne bi dijelila kakva sudačka porota? Zašto vjerodajnice, hajde da iskarikiramo cirkus do kraja, ne bi mogao primati batler u Ministarstvu vanjskih poslova? Kakva bi točno razlika bila?

Objava rata? Ako ne računamo aktualnu predsjednicu koja je objavila rat elementarnoj pristojnosti i zdravom razumu, Hrvatska se u proteklih četvrt stoljeća nije našla ni u kakvoj ugrozi oružane prirode.

Štoviše, ako ćemo vjerovati vojnim prognostičarima, nalazimo se u polju marcijalne anticiklone i nikakve kiše granata nisu na vidiku narednih godina.

U mandatu predsjednika Ive Josipovića već su se glasnije mogle čuti ideje o tome da predsjednika, po uzoru na neke druge europske zemlje, poput Njemačke, Italije ili Estonije, ne bi trebalo birati na skupim neposrednim izborima, nego u parlamentu.

Struka oko toga nije postigla konsenzus, tako da je zasad princip izbora predsjednika ostao nepromijenjen. O tome se, ponavljamo, diskutiralo u Josipovićevu mandatu. U to vrijeme još se baratalo sintagmama kao što su 'korektiv vlasti' i 'faktor stabilnosti'. Nitko tada nije mogao naslutiti što se sprema u skoroj budućnosti.

Nakon Josipovića u predsjedničku je fotelju zasjela Kolinda Grabar-Kitarović. Nakon samo jednog mandata gospođe Grabar-Kitarović, funkcija predsjednika države potpuno je obesmišljena. Sada više nije pitanje kako birati predsjednika, nego treba li nam, i čemu, predsjednik uopće.

Ako je dakle Mesić pokazao da predsjednik može biti bilo tko, Grabar-Kitarović pokazala je da je funkcija predsjednika posve suvišna.

Ono što je prije pet godina započelo onom skandaloznom inauguracijom, na kojoj su defilirali likovi koji kao da su ispali iz Scorseseove mafijaške sage, ovih dana polako ide kraju nepojmljivim vokalnim nastupom na proslavi Bandićeva rođendana.

U međuvremenu se dogodio cijeli jedan nepregledni niz unutrašnjopolitičkih i vanjskopolitičkih gafova i skandala, pa je na koncu ispalo da se premijer, koliko god to zvučalo sumanuto, zapravo većinu vremena trudio biti korektiv predsjednice koja se prometnula u faktor nestabilnosti u regiji. Sjetite se, primjerice, njenih izjava o stanju u BiH i bit će vam jasno o čemu govorimo.

Problemi ove države i ovog društva ne proizlaze iz pretpostavke da predsjednik ima premale ovlasti, kako ovih dana tvrde Škoro i Kolakušić. Oni se tiču nekih drugih razloga. Za početak, farizejskog mentaliteta.

Predsjednik zasigurno te probleme neće riješiti. Čak suprotno, na temelju dosadašnjih iskustava, prvenstveno zadnjeg, lakše bi bilo dokazati da će dobar dio problema biti riješen samom činjenicom da predsjednika – nema.

Nije nam stoga jasno čemu ova silna fama oko cirkusa koji se sprema 22. prosinca.

Nepostojeći predsjednik najbolji je predsjednik.