'Učiteljica koja želi imati razredni odjel u kojem nema problema, u kojem nema svađa, tučnjave, naguravanja i psovki ne izlazi iz učionice cijele nastavne godine.'

Najslađi učenici u osnovnoj školi su prvašići. Mali krezubići, iskreni do bola. Došli su svi onako zbunjeni početkom rujna u školske klupe, znatiželjni što ih očekuje tijekom njihovog školovanja. Nisu baš bili skroz na čisto s tim kako se u školi treba ponašati, kako ta strašna škola zapravo izgleda. Došli su većinom iz dječjih vrtića i s navikama koje su tamo stekli.

Prvi koraci

Učiteljica je prvih mjesec, mjesec i pol bila 'teta'. Trebalo je naučiti pravilno oslovljavanje. Trebalo je neko vrijeme da se naviknu sjediti u svojim klupama po 45 minuta i još k tome biti pažljivi i koncentrirani. Znalo se dogoditi da netko, usred rada, legne na klupu i samo uzdahne 'Ne da mi se'. Možda je to u vrtiću i prolazilo, ali u školi 'ne da mi se' ne prolazi. Pa onda takvog tješi, potiči, motiviraj da nastavi s radom. 
Trebalo je naučiti i dizati ruku kada se želi nešto reći. Trebalo je naučiti odgovarati punim rečenicama, a da bi se to radilo trebalo je prvo shvatiti pojam rečenice. Ono, kažeš klincu neka odgovori punom rečenicom, a on te gleda što od njega hoćeš jer ne razumije taj čudnovati pojam rečenice. 

Trebalo je naučiti razlikovati udžbenike i pisanke. Događalo se da se sadržaji iz Hrvatskog jezika pišu u pisanku iz Prirode i društva, da se umjesto Prirode i društva izvadi bilježnica iz Matematike. Sve su to s vremenom naučili razlikovati. Ipak, i na kraju prvog obrazovnog razdoblja, na kraju prvog polugodišta, još uvijek se nekim kikićima mora prstom pokazati gdje da pišu jer se još ne snalaze u prostoru pisanki i bilježnica. 

Trebalo se naučiti brzo presvlačiti za nastavu TZK, trebalo je naučiti pravilno vezati vezice na patikama. Trebalo je naučiti hodati u redu i tišini na užinu. Koliko posla i zadataka za te male glavice. I sve su svladali. 

Neki misle da je najveći problem prvašićima naučiti čitati i pisati. Ma to je za te male pametne glavice luk i voda. Najteže je naučiti sva ta silna pravila koja postoje u školi. I ne samo naučiti pravila, treba ta pravila i primjenjivati. 

U prvom obrazovnom razdoblju učenici prvih razreda nisu bili brojčano ocjenjivani. Dobivali su kvačice, eventualno smješkiće i pokoji 'BRAVO' ili 'LIJEPO'. Kad se nakon zimskog odmora vrate u svoje školske klupe tamo će ih čekati i prve ocjene. 

Kako se oblikuje razred

Za 'napraviti' dobar razred, za imati pristojnu i poslušnu djecu, potrebno je prvo puno ljubavi učiteljice (neka malobrojni muški kolege ne zamjere pisanje u ženskom rodu), zatim dosljednost, ogromna količina strpljenja i sveprisutnost. Učiteljica koja želi imati razredni odjel u kojem nema problema, u kojem nema svađa, tučnjave, naguravanja i psovki ne izlazi iz učionice cijele nastavne godine.

Ona dočekuje svoje učenike, s njima je tijekom svih odmora, pušta ih da se igraju pod odmorima i ne smeta im u tome, ali je prisutna. Važno je da učenici znaju da je ona uvijek tu za njih i da ih jednim okom nadgleda. Ne možeš imati prvi razred i nakon tri – četiri tjedna nastave ostaviti djecu samu pod velikim odmorom i otići piti kavu i onda očekivati da će se svi učenici ponašati kako treba. Jednostavno ne možeš. U prvom razredu mora se biti prisutan i dostupan sve vrijeme dok su djeca u školi. Angažirana učiteljica bit će sa svojim prvašićima kao mama kvočka s pilićima. 

Važna je i dosljednost učitelja. Ako NE vrijedi za jednog učenika onda vrijedi i za sve ostale učenike i u svim sličnim ili istim situacijama. Naravno, svaki se NE objasni i zašto je NE. Djeci treba sve reći. I ako učiteljica ide na WC mora im reći kamo ide. Učenici imaju pravo znati zašto će nekoliko trenutaka ostati sami u učionici. Pravi će učitelj sve svoje postupke objasniti učenicima. To je pogotovo važno u prvom razredu kada djeca još ne znaju sva pravila ponašanja i rada u školi. 

Učenici brzo prepoznaju angažiranog učitelja. I onda lako usvoje sve što treba. Od ponašanja do načina rada. Prvašiće ne možeš prevariti. 

Ne treba niti pretjerivati sa zadaćama. Ako se učitelj potrudi, najveći dio svega se može odraditi u školi na nastavnim satovima. A onda je zadaća simbolična, tek toliko da se ponovi kod kuće ono što se radilo u školi i da se krene stjecati radne navike. 
Neki su protiv igračaka u razredima. Mislim da djeci treba ostaviti dostupne igračke i u učionici, važno je da se poigraju pod odmorima i odmore kako bi mogli pratiti nastavu koncentrirani. Također, zajedničkom igrom produbljuju prijateljstva, uče se dijeliti i razvijaju maštu. Zato je moja učionica puna igračaka. 

Roditeljski za sretan Božić

Nema ljepšega nego na roditeljskom sastanku na kraju prvog obrazovnog razdoblja reći roditeljima da u razredu nema problema, da se svi učenici pristojno ponašaju, da svi lijepo rade i da u razrednom odjelu samo što ne cvate cvijeće. A ništa od toga ne pada s neba nego je sve plod truda i rada učiteljice. Ona početkom rujna dobije sastojke od kojih treba izmodelirati savršeni razred. Lijepo je raditi u takvom razredu. Lijepo je reći roditeljima da su im djeca uspješna i poslušna. Lijepo je dijeliti dobro.