Naravno da neće. Nekoliko je čvrstih razloga koji govore u prilog tome.

Zoran Milanović novi je predsjednik Republike Hrvatske.

To znači da izbori u Hrvatskoj, kakvi god oni bili, još uvijek imaju nekakvog smisla. Da je HDZ, zahvaljujući svojoj glasačkoj mašineriji, drugi put zaredom biračima uspio prodati nekog poput Kolinde Grabar-Kitarović, to bi značilo da im može prodati bilo koga.

Kolinda Grabar-Kitarović najgora je predsjednica Republike nakon Franje Tuđmana. Iz današnjeg rakursa, gori od nje, u slučaju pobjede, bili bi jedino kandidati poput Miroslava Škore ili Mislava Kolakušića, koji su u kampanji vrlo nedvosmisleno dali do znanja da bi ih zadovoljile jedino autokratske ovlasti.

Riječ je o političarki koja je funkciju predsjednika obespametila do te mjere da trenutačno ne možemo zamisliti što bi Milanović morao napraviti da bude gori od nje. Što se njega tiče, idućih pet godina on može mirno prespavati na Pantovčaku.

Koliko god Zoran Milanović bio nesimpatičan kao političar, njegova je pobjeda dobrodošla iz jednog praktičnog političkog razloga. Za razvoj same demokracije može biti pogubno kada su sve poluge vlasti i markantne političke pozicije u rukama jedne stranke kao što je bio slučaj zadnjih godina.

Predsjednik, naprimjer, nema izvršne i zakonodavne ovlasti, ali ga se itekako pita kada se na dnevnom redu nađu pitanja koja spadaju u domenu sudske vlasti. Dosadašnje iskustvo govori da je sudska vlast u Hrvatskoj samo deklarativno neovisna. U praksi, ona je itekako podložna utjecaju političkih preslagivanja. Ostaje tek da vidimo kakvu će ulogu u tome odigrati Milanović.

Hoće li Hrvatska nakon njegove pobjede zaista postati normalnijom zemljom kao što je obećavao u kampanji? Naravno da neće. Nekoliko je čvrstih razloga koji govore u prilog tome.

Kao prvo, Hrvatska je, generalno govoreći, manje-više izgubljen slučaj.

Kao drugo, predsjedničke su ovlasti vrlo ograničene. Ako pogledamo unatrag, u zadnjih dvadeset godina postoje samo dva predsjednička poteza koja se, državnički gledano, mogu smatrati spomena vrijednim. Dva poteza za koje bismo mogli reći da su imali tendenciju mijenjanja društvene klime u pozitivnom smislu.

Prvi je onaj Mesićev, kada je na samom početku prvog mandata umirovio pučistički nastrojene generale, a drugi je Josipovićev posjet Ahmićima.

Kao treće, novoizabranom predsjedniku i njegovoj priči o normalnijoj državi sasvim sigurno neće ići na ruku buduća zbivanja u HDZ-u koja je vrlo lako pretpostaviti.

U HDZ-u sasvim sigurno imaju razloga za zabrinutost. Izgubljeni su drugi izbori zaredom. Odnosno, da budemo posve precizni, izgubljeni su predsjednički, a oni prije njih, europarlamentarni, najbolje bi se mogli ilustrirati poznatom 'delbojevskom' prispodobom koja kaže kako je bolje znati da si izgubio, nego ne znati da si pobijedio.

Gordan Jandroković razloge poraza našao je u činjenici da je predsjednička kampanja bila nešto desnija od stranačke politike. Milijan Brkić, Miro Kovač i Ivo Stier misle suprotno, da je Plenkovićeva politika otišla previše lijevo. Sam Andrej Plenković za poraz je okrivio Miroslava Škoru. Svjestan je i on što ga čeka u mjesecima koji dolaze.

Predsjednički izbori u javnosti su se nerijetko predstavljali tek kao prva runda unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Već sutra, u to ne treba sumnjati, započet će bratoubilački rat za prevlast u najutjecajnijoj hrvatskoj stranci.

Također, uopće ne treba sumnjati da će HDZ iz ovog poraza izaći još gori nego što je bio dosad. Nakon svakog izbornog poraza, počevši još tamo od trećesiječanjskih izbora, HDZ se uvijek vraćao još crnji, još korumpiraniji i još desniji.

U takvim okolnostima, normalnija Hrvatska zaista nema neke velike šanse.