U kapitalizmu nema čega nema. Nema slobodnih dana, nema plaćenih prekovremenih sati, nema godišnjeg odmora, nema sna, nema dodataka na plaću, nema zdravstvenog osiguranja, nema rada na neodređeno vrijeme i nema obitelji.

'Ne možeš jesti osam sati dnevno niti piti osam sati dnevno niti osam sati voditi ljubav. Osam sati dnevno možeš samo raditi. Zbog toga čovjek sebe i sve ostale čini tako jadnim i nesretnim.'

(Citat Williama Faulknera iz uvodne špice dokumentarnog filma 'Smrt radnika' Michaela Glawoggera)

Problematiku raspada obitelji uzrokovanu prekarnim radom pod jarmom industrijskog kapitalizma anticipira još davne 1941. godine slavni američki redatelj irskog podrijetla John Ford u svom oskarovski nagrađenom filmskom remek-djelu idiličnog naslova 'Kako je bila zelena moja dolina'.

Lirski intoniran 'film sjećanja', kako ga često opisuju, čija se radnja odvija u siromašnom velškom gradiću krajem 19. stoljeća, kroz retrospekciju glavnog lica ilustrira egzistencijalne probleme srednje niže klase kao što su: težak rudarski život, male plaće, rudarske nesreće te štrajk kao jedini učinkoviti oblik borbe protiv kapitalističkog izrabljivanja.

Film koji obuhvaća vremenski period od skoro pola stoljeća prikaz je socijalno-ekonomske prolaznosti i raspadanja velške rudarske obitelji Morgan.

Kapitalistička logika

No bilo da se radi o klasičnom tvorničkom modelu kapitalizma (rad na traci) ili postindustrijskoj ekonomiji, takozvanom kognitivnom kapitalizmu zasnovanom na nematerijalnom radu u kojem dominiraju uslužne djelatnosti, princip stvaranja viška profita ostaje isti, a to je bezobzirna eksploatacija radnika do krajnjih granica, kojima je egzistencija naročito u potonjem slučaju neoliberalnom kapitalističkom logikom dovedena u stanje konstantne nesigurnosti sa sve manjim brojem radnih beneficija.

Fenomenom milenijskog postindustrijskog kapitalizma i prekarnog rada kao uzrokom raspada obitelji - no, za razliku od Johna Forda, u dosta kraćem vremenskom intervalu - bavi se i britanski redatelj Kenneth Loach u svom zadnjem filmu 'Oprostite, mimoišli smo se' ('Sorry we missed you').

Idiličan naslov filma

Također idiličan naslov filma (ujedno i zaštitni slogan kompanije za dostavu paketa ispisan na letku kojeg klijenti nalaze u poštanskom sandučiću ukoliko za vrijeme dostave nisu bili zatečeni na kućnoj adresi) prije bi mogli prispodobiti nekakvoj romantičnoj komediji nego bolnoj obiteljskoj priči socijalne tematike u kojoj će se radnička klasa postrecesijske Evrope lako prepoznati.

Nakon svog predzadnjeg nagrađivanog filma 'Ja, Daniel Blake', gdje pripadnik srednje niže klase biva razapet između državnog birokratskog aparata i neučinkovitog zdravstvenog sustava, Ken Loach ostaje i dalje vjeran socijalnoj tematici karakterističnoj za većinu filmova iz njegova opusa.

Dužničko ropstvo

Četveročlana britanska radnička obitelj Turner iz Newcastlea doslovno je gurnuta u dužničko ropstvo nakon globalnog financijskog kraha iz 2008. godine i k tome još žive kao podstanari, što im dodatno otežava čitavu stvar.

Tražeći izlaz iz kritične situacije glava obitelji Ricky Turner (Kris Hitchen) pronalazi posao u kompaniji za dostavu paketa, u kojoj se, što će i sam ubrzo osjetiti na vlastitoj koži, greške ne toleriraju jer firma na slobodnom tržištu u jurnjavi za profitom ne trpi konkurenciju.

Naknada, a ne plaća

Već na prvom razgovoru s beskrupuloznim poslovođom Maloneyem (Ross Brewster) čiji je stav: 'Vi ne radite za plaću nego za naknadu i ne radite za nas nego za sebe', Ricky uviđa da nema apsolutno nikakvih radničkih beneficija, a za svaku eventualno nastalu pogrešku tijekom radnog vremena, bilo da kasni sa isporukom paketa, ošteti ili izgubi skener za pošiljke (takozvani 'pištolj'), snosi novčanu odgovornost.

Ulazak u posao za njega predstavlja još jedan financijski rizik, a to je podizanje novog kredita za kupnju vlastitog dostavnog vozila. Kako bi osigurao novčana sredstva za depozit, njegova supruga Abby (Debbie Honeywood), njegovateljica starih i nepokretnih osoba, također zaposlena u privatnom sektoru, primorana je prodati svoj automobil, što će joj dodatno otežati ionako već kompliciranu dnevnu rutinu obilaska pacijenata.

Pervertirani sustav vrijednosti

U kontekstu pervertiranog sustava vrijednosti postindustrijskog kapitalizma, u kojem su primarni rejting tvrtke i profit, dok je osmosatno radno vrijeme odavno stvar prošlosti, disfunkcionalnost odnosno raspad obitelji sasvim je logična posljedica.

Zbog pomanjkanja roditeljskog nadzora stariji sin Sebastian (Rhys Stone), buntovni tinejđer, biva privremeno izbačen iz škole.

Emotivna Liza (Katie Proctor), njegova mlađa sestra, sakriva ključeve očeva kombija u nadi da će se situacija u obitelj smiriti ukoliko otac prestane raditi stresan posao dostavljača paketa i posveti se obitelji.

Ne nazire se rješenje

Ricky gubi dan na poslu i za nestanak ključeva okrivi Seba. Beskrupulozni Maloney, s obzirom da je solidarnost u društvu profita apsolutno nepoznat pojam, nimalo ne suosjeća sa situacijom i, naravno, udara sankcije u vidu novčane kazne.

Vođen plemenitim namjerama, ali razapet između nemilosrdnog poslodavca, obiteljskih i financijskih problema, Ricky upada u stanje duševne rastrojenosti koje se reflektira se na čitavu obitelj.

Kako film ide kraju situacija u kojoj se ne nazire rješenje postaje sve kompliciranija.

Depresivna ali topla obiteljska priča

Depresivna ali istovremeno topla i emotivna obiteljska priča, film laburista Kennetha Loacha svojevrsni je hommage britanskoj radničkoj klasi u kojoj nema ni natruha one vrste obiteljske otuđenosti na koju često nailazimo u filmovima njegova sunarodnjaka Mikea Leigha ('Meantime', 'High hopes', 'Life is sweet', 'Secret and lies', 'All or nothing'...).

Iako obojica redatelja zadiru u utrobu engleskog klasnog sustava, oni na različit način portretiraju svoje filmske likove, uglavnom pripadnike britanske srednje ili srednje niže klase.

Odnos prema nižoj klasi

Mike Leigh, za razliku od Kena Loacha, ne idealizira pripadnike niže klase, a nerijetko ih prikazuje kao gubitnike sklone alkoholu, lošeg obrazovanja i grubih manira kojima se život svodi na ispijanje piva i navijanje za omiljeni nogometni klub.

Loach pak, očito veliki zaljubljenik u nogomet, nižu klasu pa čak i navijačke skupine tretira kao zdravo tkivo društva.

U njegovom filmu iz 2009. godine 'Tražeći Erica' ('Looking for Eric') pojavljuje se i Eric Cantona, nekadašnja legenda Manchester Uniteda, kojega se redatelj i ovom prilikom sjetio spomenuti u kratkom i jedinom komičnom intermezzu, kad se Ricky odjeven u dres Manchester Uniteda raspravlja s klijentom u protivničkom dresu Newcastlea oko rezultata utakmice i 'tko je osvojio Ligu nakon što je King Eric zabio gol', a 'tko je profućkao 12 bodova prednosti' i 'kako je Kevin Keegan imao ispad na televiziji nakon što ga je Alex Ferguson došao glave'.

Nema čega nema

Višestruko nagrađivana socijalna drama Kena Loacha 'Oprostite, mimoišli smo se', za razliku od prethodnih 'Ja, Daniel Blake' i 'Tražeći Erica', nema katarzičan kraj i ne nudi izlaz iz 'života na dug' nametnutog modusom operandi kapitalističkog sistema u kojem zbilja nema čega nema.

Nema slobodnih dana, nema plaćenih prekovremenih sati, nema godišnjeg odmora, nema sna, nema dodataka na plaću koja se više ne zove plaća nego 'naknada', nema zdravstvenog osiguranja, nema rada na neodređeno vrijeme, nema obitelji…

A na krucijalno pitanje glede točno preciziranog radnog vremena tog najrevolucionarnijeg postignuća u borbi za radnička prava, koje u filmu postavlja nepokretna Mollie (Heather Wood) vidjevši fond radnih sati svoje patronažne sestre Abby, također nema odgovora. Da, zbilja!? 'Gdje je nestalo to osmosatno radno vrijeme?'