'Ako uzmemo u obzir komponente kao što su neredovito pohađanje nastave, nepoznavanje hrvatskog jezika, nesvladavanje predviđenih ishoda, a koji su naučiti čitati i pisati te zbrajati i oduzimati do 20, da, djeca zaista mogu pasti prvi razred osnovne škole. No, nije to tako lako.'

Bila mi je namjera napisati nastavak nebuloza o famoznom ocjenjivanju, pardon - vrednovanju u Školi za život, ali kako u prosvjeti nikad nije dosadno, od prošle su se kolumne po bespućima interneta valjale druge  zanimljive teme.

Primjerice, šaputalo se o cijeni cateringa za stručne skupove Šzž i predviđenim jelovnicima, raspisali se novinari o inflaciji odlikaša (o tome je u ovoj kolumni već bilo govora), a najviše je buke i prašine podigao podatak s HRT-a o tome kako prvašići ponavljaju razred.

Malo statistike

Kako čitam u medijima, prije šest godina prvi razred nije prošlo 136 prvašića, a rekordna je bila 2015./16., kada je malih ponavljača bilo 154. Prošle školske godine je prvi razred ponavljalo 125 učenika. 

Uz sveopće zgražanje kojekakvih stručnjaka i samozvanih stručnjaka, bitno je vidjeti i podatak iz kojih županija dolazi najveći broj malih ponavljača. To su Virovitičko-podravska i Međimurska županija. E sad. Oni upućeniji mogu zbrojiti dva i dva pa zaključiti kakav je sastav učenika prvih razreda u tim županijama, odnosno, svjesni su da je u tim županijama velik broj učenika, pa tako i prvašića, iz redova nacionalne manjine kojoj škola baš i nije na vrhu liste prioriteta. Osim što učenici te određene manjine i ne pohađaju nastavu uredno i redovito, često dolaze u školu s nepoznavanjem hrvatskog jezika (a nije osiguran dovoljan broj pomagača u nastavi iz redova manjina kako bi prevodili) i bez ikakvih predznanja.

Ti učenici često nemaju niti potreban pribor za rad, a još manje uvjete kod kuće gdje bi u miru mogli učiti i pisati zadaće. Kad se sve te komponente zbroje jasno je zašto je ponekad nužno da dijete padne prvi razred. OK, ne kažemo sada da prvi razred padaju samo djeca pripadnika određene nacionalne manjine, ali su u većini među onih 125 ponavljača. U reali, lakše je upasti kao zastupnik u Sabor nego pasti razred u osnovnoj školi, ali to je već neka druga priča koju malo ljudi zna. 

Medijski vrisak 

Pojedini novinari, u pomanjkanju zanimljivih tema, nađu tako neki podatak kao što je ovaj o broju prvašića ponavljača, izbace senzacionalistički tekst koji recimo počinje rečenicom: 'Kičma mi se jutros naježila nad izvještajem o tome da djeca u našoj zemlji mogu pasti prvi razred osnovne škole.' (izvor: telegram.hr) i mrtvi hladni nahuškaju neupućeni narod na zle prosvjetare koji, eto, ruše jadnu malu dječicu već u prvom razredu osnovne škole.

Bljak. Nećemo navesti ime gospođe novinarke, ali žena je napisala toliko jeftin senzacionalistički i populistički pamflet, s nedovoljno istraženim podatcima, da se čovjeku jednostavno povraća. 

Pa ta novinarka nastavlja, ovaj put u srcedrapajućem tonu: 'Dakle, svake godine kod nas ponavlja prvi razred više od stotinu curica i dečkića kojima ispadaju mliječni zubi, koji su do jučer bili naše bebe i koji još po mraku bosi tapkaju roditeljima u krevet kad sanjaju zmajeve ili mumiju.' I dolazimo do rečenica: 'Lani su ih učitelji srušili 125, prije otprilike isto, prije nekoliko godina 154. Čitamo svašta, ali nešto ovako odvratno ipak vrlo rijetko.'

Što reći na takav vid izvještavanja javnosti osim da je direktno upućen kao poziv na pljuvanje javnosti po učiteljima, koji, eto, rade 'odvratnu' stvar rušenja 'beba kojima ispadaju mliječni zubići'?

I tekst se dalje nastavlja. No zaustavit ćemo se na do sad navedenim rečenicama, dovoljan su pokazatelj kolika je količina mržnje i neupućenosti od strane pojedinaca (koji imaju moć medija u rukama) prema prosvjetarima.

Padaju li prvašići razred s razlogom?

Vratimo se tome da prvašići zaista mogu pasti razred. Naime, ako uzmemo u obzir komponente kao što su neredovito pohađanje nastave, nepoznavanje hrvatskog jezika, nesvladavanje predviđenih ishoda, a koji su naučiti čitati i pisati te zbrajati i oduzimati do 20, da, djeca zaista mogu pasti prvi razred osnovne škole. No, nije to tako lako. 

Kao prvo, kada učitelj u prvom razredu prepozna problem pri analizi i sintezi glasova i početnom pisanju i čitanju, uključuje stručne službe te dijete šalje na pregled logopedu da se utvrdi postoje li kakvi problemi koje treba rješavati stručnjak. Ni jedan učitelj ne ostavlja dijete koje ima poteškoće u početnom čitanju i pisanju da se samo bori s tim poteškoćama u 'nadi' da će ga srušiti da padne prvi razred.

Problem se uvijek prepozna na vrijeme i na njega se reagira. Naravno, bitna je i suradnja roditelja u tome. Jer ako učitelj kaže da djetetu treba pomoć logopeda, onda se od roditelja očekuje da dijete odvede logopedu. Naše škole još nisu u tom stupnju razvijenosti da svaka škola ima svojeg logopeda (iako bi, prema iskazanim potrebama, trebala imati).

Zatim, postoje i satovi dopunske nastave na kojima učitelji daju sve od sebe da pomognu djetetu koje ima poteškoće u svladavanju nastavnih sadržaja. Naravno, pod uvjetom da je dijete voljno i nazočno tim satovima. 

Startne pozicije i sposobnosti nisu iste kod svih učenika. S nekom se djecom kod kuće radi, neka su išla u predškolsku ustanovu, a neka su do škole sjedila kod kuće s tim da s njima nitko ništa nije radio. To su nejednake startne pozicije. Sposobnosti su također različite. Neka su djeca zrela za prvi razred, neka su još zaigrana, a neka nisu dovoljno kognitivno zrela. Svakakve se djece nađe u jednom prvom razredu.

No, ponavljam, jako je teško pasti prvi razred osnovne škole. Uopće je jako teško pasti bilo koji razred u osnovnoj školi. Podatak o 125 učenika prvih razreda koji su lani pali razred je u principu zanemariv s obzirom na broj učenika. Komentar iz jedne nastavničke grupe to lijepo matematički pokazuje: 'U školskoj godini 2018./2019. imali smo 145 tisuća prvašića, od čega njih 125 nije prošlo 1. razred, ili 0.08%. Pa ako 99.92% prvašića položi prvi razred, onda i ne možemo baš zaključiti kako su učitelji za sve krivi, jelda?“

Što još reći, a ne zaplakati?

Danas zaista svaka baba alapača može komentirati i kritizirati rad učitelja i to pozivajući se na pravilnike koje nije niti pročitala.