Vijesti / Kolumne

PIŠE: NIKOLA LESKOVAR

Varaždin i holokaust: Ulazak u stid prvog 'Judenfrei' grada

Varaždin i holokaust: Ulazak u stid prvog 'Judenfrei' grada

Jedino što danas u Varaždinu aktualizira naš lokalni holokaust predstava je 'Med zidima' umjetničkog kolektiva Gllugl. Ta predstava je trenutačno nešto najznačajnije što nam nudi kultura ovoga grada, a završni prizor je najveći simbol našega kolektivnog bremena.

Kada su 11. travnja 1941. godine Nijemci ušli Varaždin, vlast su preuzele ustaše. Čim je uspostavljena NDH, počela je politika segregacije i primjenjivanje rasnih zakona.

Holokaust su u Varaždinu preživjele 43 osobe židovskog podrijetla, dok je ostalih 189 odvedeno u logore, većina u Loborgrad i Jasenovac, a manji broj u Gospić i Auschwitz, gdje su i umrli.

O tome postoje pisana svjedočanstva, a istraživanjem događanja u Varaždinu 1941. godine bavi se doktor znanosti Vladimir Huzjan.

Marija Pertl s ljutomerskog područja iz Slovenije na željezničkoj stanici u Varaždinu polovicom svibnja 1941. godine vidjela je kako od vojarne prema kućanskoj rampi prolazi kolona ratnih zarobljenika vezanih ruku na leđima. Iz razgovora s drugim svjedocima kasnije je saznala da su to bili zarobljeni gradski Srbi i Židovi, dakle civilno stanovništvo.

Židovska zajednica u Varaždinu doprinosila je kulturnom životu Varaždina, a danas o njima nema niti spomena.

Jedan od njih bio je Adolf Kamenić, koji je raznoraznim donacijama pomagao muzeju. Martin Kamenić, unuk Adolfa Kamenića, koji je preživio pogrom u Varaždinu, prije desetak je godina, kad se počelo javno malo više govoriti o potrebi obnove sinagoge, izrazio žaljenje što grad koji sebe naziva gradom kulture i turističkim gradom, nema spomen o tako važnom dijelu svoje povijesti.

Židovsko groblje je zaključano, sinagoga stoji neobnovljena. Martin Kamenić tada je rekao da se nada da će u budućnosti bivša sinagoga postati memorijalni centar, jer u gradu nema nikakva obilježja, spomenika ili arhitektonskog ili kiparskog djela koje podsjeća na prošle događaje. Nema ga ni danas, a neće biti ni memorijalnog centra.

Nije smisao podizanja spomenika u obilježavanju jednog datuma, pitanje je to mentalne higijene.

Negdje u vrijeme kad su se na zidovima Vijeća srpske nacionalne manjine u Varaždinu počele razbijati ćirilične ploče, gradonačelnik je opravdavao ustaški poklič 'Za dom spremni', kao da se pogrom nije dogodio ovdje, u njegovom susjedstvu, a kada smo prije nekoliko godina u novinama izvještavali o obilježavanju pravoslavnog Božića, jedna nam je gospođa zamjerila što pišemo o Srbima.

Tada sam se posramio što pripadam ovom društvu, poželio sam da postoji artefakt u gradu pred koji bih došao, ne da bih zapalio svijeću i donio cvijet, ili se fotografirao za društvenu mrežu, nego kako bih razmišljao i suosjećao s diskriminiranima i pokušao ući u njihove cipele. Čini mi se da je čovjeku u patološkoj klimi, kad se ponavlja sramotan duh vremena, to jedina alternativa, jer eskapizam i prekrajanje povijesti ne mogu izbrisati učinjeno niti ikome pomoći da se osjeća bolje.

Jedino što danas u gradu aktualizira naš lokalni holokaust predstava je 'Med zidima' varaždinskog umjetničkog kolektiva Gllugl.

Petar Eldan za scenarij je kopao po vlastitom obiteljskom stablu, ulazio u pretpostavljeni duhovni milje svojih predaka ne pokušavajući ga ukrasiti niti lišiti malograđanskog sljepila i sebičnosti, odnosno propitivao je njihov mogući osjećaj krivnje zbog potencijalnih propusta kad su ljudi iz susjedstva naprosto nestajali.

Kako je mogao teći normalan život neke ulice iz koje su odveli nekoliko porodica koje se nikada više nisu vratile?

On je vlastite pretke zamislio kao one ljude koji su projicirani, a svoju stvarnu, užu obitelj postavio kao one koji igraju. Na samom kraju predstave pojavljuje se Petar Eldan i u grozničavoj nemoći disonantno udara po tipkama klavijatura.

Ta predstava je trenutačno nešto najznačajnije što nam danas nudi kultura ovoga grada, a završni prizor je najveći simbol našega kolektivnog bremena, kad već nema dostojnog materijalnog traga, istinski duhovni artefakt pred koji čovjek može doći, ne da bi zapalio svijeću i donio cvijet, ili se fotografirao za društvenu mrežu, nego kako bi razmišljao i suosjećao s diskriminiranima i pokušao ući u njihove cipele.

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno

Category: 6029

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.