Vijesti / Kolumne

PIŠE: GORDANA FODER

Izdavačke kuće i njihova uloga u odgoju i obrazovanju

Izdavačke kuće i njihova uloga u odgoju i obrazovanju
Varaždinski.hr

Kako bismo svojim učenicima pružile kvalitetnu nastavu moramo se dvostruko više truditi jer nismo zadovoljne sadržajem udžbenika ni digitalnim sadržajima.

Prije tridesetak i više godina postojali su samo jedni kompleti udžbenika za učenike i točno se je znalo po kojim ćeš knjigama raditi, odnosno, u jednoj obitelji je nekoliko generacija djece moglo u školu nositi jedan te isti udžbenik. Knjige su se nasljeđivale i trošak kupovanja istih bio je neznatan. Nije postojalo nekoliko izdavačkih kuća koje bi imale po nekoliko kompleta udžbenika. Nisu postojale gotove pisane priprave niti planovi. Nisu postojali gotovi tiskani ispitni materijali. Većinu tog posla obavljali su nastavnici sami. I pisali planove i pripreme i dodatne nastavne materijale i smišljali ispite. I to sve 'pješice' jer nije bilo računala i web alata u kojima bi se moglo, kao danas, napraviti čuda.

No, ostavimo prošlost neka bude tamo gdje i jest, vremena se mijenjaju, kotač povijesti ide samo prema naprijed i prema boljitku pa su tako s vremenom izniknule brojne izdavačke kuće koje tiskaju udžbenike i nastavne materijale i tako olakšavaju posao ionako papirologijom zatrpanim nastavnicima.

Odabir udžbenika

Neko vrijeme udžbenike su učitelji birali svake godine. Onda je došao zakon da se odabrani udžbenici moraju koristiti četiri godine. Pa je bilo prijelazno razdoblje kad smo jedne te iste udžbenike koristili više od četiri godine. Pa su udžbenike kupovali negdje osnivači pa su vlasnici tih udžbenika bile škole koje su učenicima 'posuđivale' udžbenike. Pa je država nabavila udžbenike za sve učenike i poklonila im. Pa… Uglavnom kaos. Danas ovako, sutra onako. Nema kontinuiteta već se svake godine nešto novo izmisli.

Zadnje koje je 'na snazi' jest: lagani udžbenici (napravljeni su od toliko tankog papira da se djeci papir trga kad malo grublje okrenu stranicu, a i providan je – takvi su udžbenici koje koriste moji učenici, ne znam, možda su udžbenici od druge izdavačke kuće na kvalitetnijem papiru tiskani) u koje se pokušalo čim više toga natrpati, udžbenike kupuje država (dakle roditelji tek kupe pokoju radnu bilježnicu ako ista postoji), pokušava se u 'Školi za život' dati naglasak na digitalne sadržaje iako recimo nisu svi učenici prvih razreda osnovne škole dobili tablete već će dobiti jedan tablet na četiri učenika (neki učenici, recimo, iako je polovina veljače i bliže smo kraju nego početku nastavne godine, još nisu dobili tablete), udžbenici se biraju svake godine i tako dalje.

E sad smo došli do početne točke ovog teksta. Kako se zapravo biraju udžbenici po kojima će neki učitelj raditi? Pa ovako. Po školama se rastrče promotori izdavačkih kuća. Donesu učiteljima ogledne primjerke udžbenika i u maniri iskusnih političara obećavaju brda i doline ako odaberemo baš njihove udžbenike. Obećavaju sve – od digitalne podrške, preko dodatnih materijala pa do tehničke podrške (koja se kod jednih pruža u obliku beskorisnih rokovnika i stolnih kalendara, a kod drugih u obliku didaktičkih pomagala, primjerice instrumenata za Glazbenu kulturu koji u nižim razredima kronično nedostaju).

Priča iz iskustva. Kako sam prošle godine znala da ću u ovoj školskoj godini imati prvi razred i raditi po 'Školi za život', vrlo sam pažljivo s paralelkama proučila sve udžbenike koje su nam promotori sa svih strana donijeli. Odlučivale su zaista nijanse. Nekako su nam se udžbenici koje smo na posljetku odabrale činili najzanimljivijima, novi su, 'friško pečeni' i moderni. Naravno, obećana nam je i digitalna podrška na digitalnoj platformi kojom ćemo se služiti na obećanim tabletima. Svašta nam je obećano.

I tako smo, nas tri, odlučile nakon više od deset godina vjernosti jednoj izdavačkoj kući (s kojom smo bile ne zadovoljne nego prezadovoljne) pokloniti povjerenje ovaj put drugoj izdavačkoj kući. Onako, za promjenu. Bilo nam je malo neugodno pred našim vjernim promotorom koji je zaista udovoljavao svim našim željama i prohtjevima tolike godine reći da,eto, malo mijenjamo izdavača, ali Bože moj. Promjene su ponekad dobrodošle.

A onda…

A onda je počelo. Prvo su kasnili udžbenici. Skoro tri tjedna smo držale prvašiće bez udžbenika i radile s fotokopiranim materijalima. Digitalna platforma je više ne radila nego radila. Materijali su na njoj kao iz neke vreće ispali. Za jednu nastavnu jedinicu moraš otvoriti tri prozora. Tražiš li neki sadržaj iz jednog od tri udžbenika iz Hrvatskog jezika moraš doći pola sata ranije u školu da ga nađeš jer je razvrstan primjerice ovako: XXXX – radna početnica – svezak 2 – šesti dio ili XXXX – radna početnica – svezak 3 – četvrti dio. Pa ti nađi je li neki sadržaj prvi, treći ili sedmi dio u digitalnim materijalima. Onda u tim materijalima imaš i zvučnu čitanku. Pa ti u početnici piše jedan naslov pjesme, a u zvučnoj čitanci tog naslova nema iako su slušalice nacrtane pokraj pjesme da ima. Onda shvatiš da se ta pjesma u zvučnoj čitanci zove drugačije. Uglavnom, digitalni materijali su zbrčkani, stihijski nametani, bez reda i zakona po sistemu 'snađi se'. Klinci mi se valjaju od smijeha kad naletimo na grešku, a to nam se sve češće događa. Onda se ja njima ispričavam jer mi je neugodno. A neugodno bi trebalo biti onome tko je to napravio.

Redovno moram raditi dodatne listiće za vježbe čitanja svojim učenicima. Jer ih u početnici nema. Iako je naglasak u prvom razredu na čitanju, tekstova za čitanje jednostavno nema.

Moglo bi se nabrajati gdje su i koje su greške i nedostatci u udžbenicima koje koristimo, ali to nije cilj ove priče. Uglavnom, plačemo za starim izdavačem.

Podrška

Promotori služe da im se pojadaš ako nešto ne valja, ako nešto ne radi, onda to oni prenesu onima koji takve stvari mogu ispraviti. Kad sam se ja pojadala, onda je moja promotorica dovela svoju nadređenu koja me je indirektno optužila da – lažem. Nije uvažila niti jednu moju primjedbu na digitalne sadržaje jer su, kako ona kaže, dobili nagradu u Londonu za iste. Super. Meni digitalni sadržaji i dalje, usprkos nagradi u Londonu, ne valjaju. Na primjedbu da nema dovoljno dodatnih sadržaja za učenike, ta gospođa mi je rekla da imaju digitalne sadržaje i da djeca imaju tablete. Pitam se u kojem paralelnom svemiru ona živi jer učenici em nisu još dobili tablete, em kakvo je to vježbanje njih četvero na jednom tabletu koji će tek dobiti.

Umjesto podrške dobila sam aroganciju i čitanje 'bukvice'. I to od onoga tko bi se trebao truditi da mu korisnici budu zadovoljni i da privuku još korisnika. Bahatosti i bezobrazluku zaista nema kraja, učitelje može gaziti tko kako hoće. Šuti, radi i trpi.

Sve u svemu, izlet u drugu izdavačku kuću nas jako puno košta. Kako bismo svojim učenicima pružile kvalitetnu nastavu moramo se dvostruko više truditi jer nismo zadovoljne sadržajem udžbenika ni digitalnim sadržajima. Prema povratnim informacijama, čujem da ni roditelji nisu zadovoljni zadatcima u udžbenicima jer kao nisu primjereni uzrastu. Kaže ona neka pjesma: 'Drugi puta ću pametnije.'

Ne treba nasjedati slatkim riječima i obećanjima.

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Reci što misliš!