Učiteljice inače u svojim razredima održavaju higijenu učenika zahvaljujući donacijama roditelja. Što znači da roditelji svojevoljno i dobrovoljno doniraju tekući sapun i papirne ručnike za razred svojeg djeteta.

Vjerojatno nema osobe koja nije čula za opasni koronavirus koji se munjevitom brzinom proširio iz Kine po gotovo cijelom svijetu. Naravno, nije zaobišao niti Hrvatsku. Svakodnevno nas u udarnim terminima dnevnih vijesti obavještavaju o novooboljelima i umrlima od tog virusa. OK, u Hrvatskoj, srećom, nema umrlih, ali ima zaraženih i oboljelih. Dakle, opasnost od zaraze postoji.

U nama susjednoj Italiji, koja je kao središte zaraze za područje Europe, zatvorene su škole u nekim dijelovima zemlje.

A kako to s virusom u hrvatskim školama funkcionira?

Sapun u dvadeset i prvom stoljeću

Definitivno je za rubriku 'Vjerovali ili ne', ali postoje škole u našoj domovini koje ne zadovoljavaju ni osnovne higijenske uvjete. U većini škola nema tople vode, velik broj škola nema sapun u toaletima, nema papirnih ručnika, nema čak ni toaletnog papira.

Kao osnovnu zaštitu od sprječavanja zaraze svi ističu važnost pranja ruku. U školama i inače djecu potičemo na higijenu, učimo ih čestom pranju ruku i sad nam eto tamo neki otkrivaju „toplu vodu“ kako bi djeca trebala prati ruke. Znamo mi učitelji to. Učimo mi djecu i kako ispravno oprati ruke, ne trebaju nam sad posebne upute. Ali, neka dođe onaj koji se sad, u jeku epidemije, sjetio da treba prati ruke i pokuša u led ledenoj vodi u školi prati ruke dvije – tri minute, sistematski i detaljno, a da ne dobije promrzline.

Ono što nije ni jedna reforma do sad napravila, napravio je koronavirus pa su tako dostavljene higijenske potrepštine u sve škole. Dobiveni su sapuni, stavljeni su papirni ručnici u toalete, dobili su učenici i toaletni papir. Samo toplu vodu nisu svugdje dobili. (Mala digresija: još se sjećamo uputa u uvođenju Zdravstvenog odgoja da učenici nakon užine u školama peru zube. Sjećam se svojih jadničaka koji su donijeli četkice za zube i u ledenoj vodi pokušali oprati zubiće. Vikali su od muke. To je tako kad ti u teoriji nešto zvuči sjajno, a u praksi je gotovo pa neizvedivo.) Dobili smo i dezinficijens za ruke. Pa sad nakon pranja ruku prskamo ruke i dezinficijensom prije jela.

Dakle, trebao je jedan virus koji nije obična dosadna gripa da se škole opreme sredstvima za higijenu.

Učiteljice inače u svojim razredima održavaju higijenu učenika zahvaljujući donacijama roditelja. Što znači da roditelji svojevoljno i dobrovoljno doniraju tekući sapun i papirne ručnike za razred svojeg djeteta. Te dragocjenosti učiteljice zatim brižno čuvaju i šparno dijele svojim učenicima. Nije im do sada trebao koronavirus kako bi svoje učenike naučile da treba prati ruke prije jela, nakon uporabe toaleta, nakon pisanja po ploči ili diranja prljave spužve.

Hvala koronavirusu i Kinezima što napokon imamo sredstva za osnovnu higijenu u školama.

Online učenje

Postavilo se neizbježno pitanje i što ako se epidemija proširi pa će biti potrebno, kao u Italiji, zatvoriti škole u kriznim područjima. Ova je nastavna godina ionako zbog dugotrajnog štrajka prosvjetnih radnika jedva spojila početak s krajem, ne smije usfaliti niti jedan sat, a kamoli dan jer je sve jedva posloženo da se odradi tih magičnih 175 nastavnih radnih dana (ne daj Bože da djeca idu u školu koji dan manje, mogli bi ostati neobrazovani, zakinuti, isfrustrirani).

I što ako epidemija zatvori škole? Odgovor iz Ministarstva magije glasi: imat ćemo nastavu online. Ha? Ta izjava izazvala je bujicu upitnika nad glavama prosvjetara koji na terenu imaju uvid u mogućnosti ostvarivanja te zamisli.

Nikome baš nije kristalno jasno kako bi se to moglo izvesti. Ta nastava online. Da, postoji u Australiji takav oblik školovanja na daljinu, ali zaboga, Australija je nekoliko stoljeća ispred Hrvatske. Postoji po svijetu i homeschooling, nastava kod kuće. Svašta postoji u svijetu, ali gdje je Hrvatska, a gdje je ostatak svijeta.

Kako će nastavu online, primjerice imati ona djeca lošijeg imovinskog statusa koja kod kuće nemaju internet, niti računalo, niti pametni telefon? Jel' netko misli da baš sva djeca imaju kod kuće uvjete za online nastavu? Što je s obiteljima gdje ima više djece, a samo jedan uređaj (mobitel, tablet, računalo) s pristupom internetu? Što je s učiteljima koji imaju internetsku vezu takvu da ni obični pasijans ne mogu igrati online bez pucanja veze? Što je s nastavnicima (i učenicima i roditeljima) koji s informatičkom pismenošću nisu na „ti“?

I još je mnogo pitanja u vezi online nastave na koje odgovora jednostavno nema. Sama ideja kao ideja nije niti loša, ali put od ideje do realizacije je jako dug. Treba malo biti i realan u nabacivanju ideja i zamisli. Svojim učenicima često kažemo: „Ispeci pa reci“, a izgleda da su i neki odrasli zaboravili na tu poslovicu.

Uglavnom, ideja o online nastavi izazvala je buru reakcija u prosvjetarskim krugovima. Najjače su šale na račun te ideje, ne može se reći da nam je nastavnička populacija bez duha i smisla za humor.

No, bilo kako bilo, nije baš izgledno da će se škole zbog koronavirusa zatvarati.

A izleti i maturalna putovanja?

Hoće li epidemija koronavirusa utjecati na planirane izlete i maturalna putovanja? Neki stručnjaci kažu da će virus s toplijim danima nestati, a većina je izleta ionako predviđena za kraj nastavne godine ili početak sljedeće. Dakle tu straha nema. Ali, ipak, ima izleta koji su planirani sad u proljeće i to baš u krajeve gdje su zabilježeni slučajevi oboljelih od korone u Hrvatskoj.

Ono, ne šetaju svi koji su oboljeli slobodno po Zagrebu, Rijeci i Varaždinu i kašlju u ljude. Oni su bolesni, dakle liječe se. Nisu niti koncentracije virusa u zraku nad tim gradovima. Čemu strah?

Mediji i filtriranje informacija

I u slučaju koronavirusa pokazuje se važnost medijske pismenosti i važnost filtriranja informacija. Mediji često pretjeruju u prenošenju podataka, „napuhuju“ informacije, parcijalno izvještavaju, a sve kako bi se prodala dobra priča. Zato, pamet u glavu, prati ruke i misliti samostalno.