Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: SKICE IZ IZOLACIJE

U jednom času pomislim kako bi bilo najbolje da se čovjek zarazi odmah

U jednom času pomislim kako bi bilo najbolje da se čovjek zarazi odmah

Dok još ima slobodnih bolničkih kreveta i funkcionalnih respiratora. Već u drugom času pred djetetom se zasramim svoje sebičnosti.

Malodušnost

U trenucima intenzivnije grudobolje i sporadične malodušnosti progoni me pomisao da se bolest nikako ne može izbjeći. U jednom času pomislim kako bi bilo najbolje da se čovjek zarazi odmah, na početku, dok još ima slobodnih bolničkih kreveta i funkcionalnih respiratora. Već u drugom času pred djetetom se zasramim svoje sebičnosti.

Amarcord

Amarcord je roman o izbjeglištvu. Kada život odbaci čovjeka daleko, u neki stranjski svijet, ili ga, aktualiziram, spopadne kakav drugi jad, virus ili potres, on će obeshrabren snagu za prvi idući korak tražiti u ljudima sličnih sudbina za koje vjeruje da ga mogu razumjeti.

Ubrzo će međutim shvatiti da to ujevićevsko ustrajanje u braći baš i nema nekog smisla i da se s tim istim ljudima nikada ne bi družio u normalnim okolnostima. Atmosfera je kafkijanska. Oni govore istim jezikom, ali mogućnost komunikacije zapravo ne postoji. Na prvu loptu to djeluje zastrašujuće. Ali upravo ta nemogućnost komunikacije među braćom jedan je od temeljnih preduvjeta da bi čovjek postao ono što jest. O tome, između ostalog, piše Namik Kabil.

Ima pisaca vrlo vještih u izričaju, ima redatelja koji znaju napraviti dobar film. Čitali ste ih i gledali, a opet, nikada im zapravo niste vjerovali. Bit će zato što im nedostaje autentičnosti. Namik je Kabil, patetika mi zamku sprema, autentičan kao nekada davno vreli jug Hercegovine. Za nekoliko života.

Josipa

Kuka i motika nadigla se na Josipu Lisac nakon nastupa na predsjedničkoj inauguraciji Zorana Milanovića. Davne devetsto sedamdeset i šeste Miroslav Krleža jednu je njezinu izvedbu prokomentirao ovako: 'Ta glazba je glazba ovog nemirnog vremena i njene generacije. Svakako je prolazna, ali je tu i s njom valja računati. Neko jutro čuo sam jednu takvu kompoziciju i, vjerovali ili ne, dopala mi se. Josipa Lisac je pjevala na ritam roka Ave Mariju. Doživljavao sam je kao vrisak, kao vapaj histerične žene u njenim kulminativima i nije to bez melodije niti je tako da se ne bi moglo slušati.'

Toga sam se sjetio dok čitam njezin intervju u novinama.

 

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.