Rajko Grlić govori da se iz američke perspektive Hrvatska doima kao uređena država...

Bojanka

Na jednoj stranici bojim Olafa. U isto vrijeme, na drugoj, lijevoj stranici, Ona boji Anu i Elzu. Postoji bojica koja savršeno odgovara boji ljudske puti. To je karnacija. Pažljivo šiljim drvca. Trudim se da boja ne ide van zadanih obrisa. Svaka mi je ova sekunda važna. Televizor je ugašen. S onu stranu okna prokleta su vremena. Nama je ovo vrijeme sveto.

Empatija

U 'Sigurnoj zoni Goražde' američki novinar i crtač Joe Sacco opisuje kako su za vrijeme zadnjeg rata civili iz istočnobosanskih gradića i podrinjskih enklava, u strahu pred četničkim kamama, nadu u spas pokušali pronaći u glavnom gradu. U to vrijeme olimpijski je grad već mjesecima opsađen. U prosjeku ga zasipa tristotinjak granata dnevno. I takav se ipak nekome čini sigurnijim od vlastita doma. Onda se događa nešto zanimljivo. Građani glavnog grada, više gladni nego siti, više promrzli nego ugrijani, u nestašici kave i cigareta, i sami obećani smrti, podozrivo gledaju na došljake iz provincije. Oni za njih predstavljaju jednu vrlo jasnu ugrozu. Kao i agresor. Građani se boje da će im došljaci poseljačiti grad.

Jad čovjeka neće učiniti boljim. U času kada se naši mali privatni egoizmi sliju u glavni tok kolektivnog, empatija biva prokazana kao atavizam.

Optimizam

Broj zaraženih u svijetu prebacio je milijun. Hrvatska je prošla hiljadarku. Može se čuti da se zemlje sa socijalističkim nasljeđem uspješnije nose s epidemijom. Rajko Grlić govori da se iz američke perspektive Hrvatska doima kao uređena država. Srbi više nisu jedini kojima izgledamo kao Zapad. U protekla dvadeset i četiri sata u Italiji je umrlo nešto manje od osamsto ljudi. Jedan ugledni gospodin na tamošnjoj televiziji smrtno ozbiljan kaže da je to velik razlog za optimizam. Unatoč svemu, ljudi vjeruju da neće preživjeti. Tako je u jednoj drugoj prigodi zapisao Faruk Šehić. Navikavaju se na smrt, i baš to ih održava na životu.