Nije slučajno da je ta fotografija snimljena baš u Splitu. Nekoć partizanski grad, koji se danas diči spomenicima podignutim u čast Rafaelu Bobanu, zapravo je Hrvatska u malom.

Fotografija

Ima fotografija koje obilježe cijelu jednu epohu, koje mijenjaju društvene narative i govore o duhu nekog vremena. Takva je ona slavna fotografija sovjetskih vojnika koji nakon pada Berlina na zgradu Reichstaga postavljaju crvenu zastavu sa srpom i čekićem. Ili, recimo, fotografija Alberta Korde, snimljena na jednoj komemoraciji u Havani, koja prikazuje najslavnijeg gerilca i revolucionara Ernesta Che Guevaru. I ona Carterova fotografija je takva, nastala tijekom humanitarne katastrofe u Sudanu. Na njoj vidimo crnu, izgladnjelu djevojčicu, dvogodišnju, možda trogodišnju, kako zgrčena puže prema UN-ovom kampu, a iza nje, kao sablasna metafora smrti, zlokobno stoji lešinar i čeka da dijete ispusti dušu na suhoj afričkoj zemlji.

***

U zadnjoj dekadi prošlog vijeka, kao simbol onog vremena, dijelom naše, domaće kolektivne memorije postala je jedna fotografija koja je zapravo bila fotomontaža. Objavljena je na naslovnici tjednika Feral Tribune i prikazivala je Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića kako goli i zagrljeni leže u krevetu. Opremljena je bila naslovom: 'Jesmo li se za to borili?' Samostalna i nezavisna Hrvatska, kako se to uobičajeno voli reći, u to je vrijeme bila na početku. Tek je krenula odbacivati pelene. Histerična i cendrava, ali još uvijek dovoljno jednodimenzionalna u svojim djetinjim navikama, dopuštala je da se njezin habitus ilustrira u formi vješte fotomontaže. Tridesetak godina kasnije, narav ovdašnjeg društva u svojoj će tragikomičnosti vrlo često prerasti čak i mogućnosti fotomontaže kao umjetničke forme.

***

Kada bi čovjek dobio zadatak da izabere jednu fotografiju koja sama po sebi najbolje opisuje današnju Hrvatsku, barem onaj njezin službeni dio, ono što ona jest i ono što želi biti, idealan izbor bila bi fotografija snimljena na dan Uskrsa, u jeku zabrane društvenih kontakata, isprovocirane epidemijom koronavirusa, u splitskom kotaru Barutana. Nije slučajno da je ta fotografija snimljena baš u Splitu. Nekoć partizanski grad, koji se danas diči spomenicima podignutim u čast Rafaelu Bobanu, zapravo je Hrvatska u malom. Udžbenički primjer kako se ovo društvo mijenjalo u zadnjih tridesetak godina. Te kafkijanske metamorfoze Dioklecijanova grada u svojim su esejima i knjigama briljantno i uzaludno opisivali autori poput Jurice Pavičića i Dragana Markovine. Fotografija o kojoj pišem prikazuje splitskog svećenika koji stoji ispred crkve, okružen s dvadesetak mladića u crnom, u rukama im baklje i transparent podrške don Jozi, kao pripadniku kaste za koju zakoni ne vrijede, a iznad njegove glave, ta ista mladost, koja je davno odustala od ideala i ideje da bude avangarda, ponosno ističe stari hrvatski pozdrav iz opere i Okučana – Za dom spremni! To je današnja Hrvatska, skrojena po mjeri i ukusu onih koji ovdje donose odluke, prikazana na jednoj fotografiji. I ta fotografija nema baš nikakvu umjetničku vrijednost.