Za razliku od starije djece, učenici od prvog do četvrtog razreda već su dva tjedna u školama.

Još malo pa nestalo

Još je samo malo ostalo do kraja ove vrlo neobične i turbulentne nastavne godine (Do kraja školske godine imamo još dobra dva i pol mjeseca, za neupućene ponavljam po enti put: školska godina traje do 31. kolovoza. Uvijek!).

Neki će s nastavnom godinom završiti 19. lipnja, a neki tek 26. lipnja, ovisno o tome kako su si organizirali nadoknade onih šesnaest (brojkom: 16) izgubljenih nastavnih dana u štrajku. Čim dosegnu „svetih“ i u kamen uklesanih 175 nastavnih radnih dana, škole proglašavaju kraj ovoj agoniji od nastavne godine. No ne svi. Neki su se ravnatelji preračunali pa će završiti i s viškom dana. Može biti višak. Smije biti višak. Čak dapače, poželjan je višak. Bitno je da nije manje od 175. Onaj višak nitko neće platiti, ali nema veze. Ni prvi ni zadnji put. Možda ovi koji će imati višak dobiju pohvalnicu od ministrice.

Mala digresija: živo me zanima kako bi reagirali roditelji kojima je već odavno muka od ove Nastave na daljinu i koji svakodnevno zazivaju čim skoriji završetak nastavne godine kad bi saznali da će im, npr., škola u koju ide njihovo dijete imati i više odrađenih dana od svetih 175.

Razredna nastava

Za razliku od starije djece, učenici od prvog do četvrtog razreda već su dva tjedna u školama. Nakon svih silnih zbunjujućih uputa: „mogu – trebaju – moraju – ali ne moraju ako ne žele – ipak ne moraju ako imaju objektivan ili subjektivan razlog“, napokon je jasno rečeno da učenici razredne nastave MORAJU u školu na posljednjih tjedan – dva nastave. Velehvaljena Škola na Trećem je gotova, prema izjavama Stožera epidemija je odustala, više nema opravdanja za učenike, ali samo razredne nastave, da ostanu doma. Roditelji sada mogu jedino opravdati do 3 dana, za ostale izostanke trebaju liječničku ispričnicu.

Učenici viših razreda, predmetna nastava se ne vraća u školske klupe. Škole izgledaju nekako krnje bez svih učenika. A kolege predmetnjaci polako traže termine kod okulista. Jer već dvanaest tjedana bulje u kojekakve ekrane. Umjesto u djecu. Mnogima je i dalje nejasno zašto nisu sva djeca vraćena u škole.

A kako su ta posljednja dva tjedna izgledala? Učenici su ulazili u školsku zgradu prvi tjedan na više ulaza i to onda kad su ih pozivale učiteljice. Razred po razred. To što su pred školom bili svi zajedno u gomili i međusobno se družili, igrali i skakali „ne kosi“ se s preporukama Stožera i MZO. Na ulazu u školu su dezinficirali obuću, a u učionicama i ruke. Sjedio je svaki sam ili na bočnim krajevima klupe kako bi bili udaljeni barem metar i pol. Na užinu se išlo u manjim skupinama i u različito vrijeme.

U drugom tjednu nastave svi su učenici počeli ulaziti na jedan ulaz, ali i dalje pod kontroliranim uvjetima. U školsku dvoranu se na nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture nije smjelo, a vani je često bilo ružno vrijeme pa je TZK pretvoren u matematiku. Nismo ni pjevali. Prema preporukama, smije se pjevati samo na razmaku od 4 metra. Rijetko se koja učiteljica usudi kršiti preporuke, jer što ako se neko dijete doma požali pa roditelj vrisne? Nikad ne znaš s kim imaš posla. I koliko su poneki roditelji još prestrašeni. Zato je najbolje slijepo slijediti ono što ti nadređeni kažu.

Sumiranje Nastave na daljinu

Što smo primijetili nakon deset tjedana nastave na daljinu? Pa sad ću biti subjektivna i reći da su moji učenici i njihovi roditelji odradili sjajan posao. Kao učiteljica, vrlo sam zahvalna roditeljima mojih učenika što su pratili moje naputke i pomagali djeci u svladavanju sadržaja koje sam im prezentirala i postavljala na razrednoj web stranici. Kako imam prvi razred, bilo bi zaista nadobudno očekivati od mojih mališana da sve sami svladavaju i rade. Uglavnom, nakon inicijalne provjere „gdje smo i što smo s gradivom“ sretno sam zaključila da mogu mirno nastaviti gdje sam stala s Nastavom na daljinu i završiti nastavnu godinu bez stresova za svoje učenike. Privatizirat ću malo kolumnu (ovo mi je prvi put u pet godina kolumne da to radim) i javno se zahvaliti roditeljima mojih učenika na velikom trudu i podršci.

Vjerujem da je tako bilo i kod drugih kolegica. Naravno da postoje obitelji gdje su roditelji radili i nisu imali dovoljno vremena posvetiti se djeci i pomoći im, naravno da postoje obitelji koje nisu imale idealne uvjete za praćenje Nastave na daljinu, ali zato smo mi prosvjetari ti koji za takvu djecu onda trebamo imati razumijevanja i pomoći im da nadoknade što je moguće više propuštenoga u ovih par tjedana do kraja nastavne godine.

Druga strana priče

Na internetu je osvanuo sljedeći screenshot: „Pozdrav. Vidio sam vašu objavu za instrukcije iz engleskog. Meni bi trebalo napisati ispit u četvrtak od 15,40 do 17,15. On se sastoji od zadataka i malog eseja. Napišite mi samo račun na koji vam mogu uplatiti novac i cijenu naravno. Ovo je primjer zadataka koje je prof dala drugom razredu, no isto to nas čeka, samo će promijeniti priču i zadatke, ali tip ne.“

U nastavku momak imena Ivan prosljeđuje slike zadataka. Odgovor mu je garant bio hladan tuš. Naime, lik kojem se obratio je odgovorio: „Ne pišem ispite umjesto ljudi. To je nemoralno. Sjedni i uči!“

Ili: pita jedna mama učiteljicu: „Možete li doći u vrijeme ispita da mu pomognete riješit?“. Odgovor je bio: „Mogu ga pripremit.“ Razočarana će majka na to: „A javit ću se.“.

Stvarno, već sam se pitala u kolumni jesmo li zaista postali nacija lažljivaca, prepisivača, muljatora i varalica. Jedno je pomoći učeniku da se pripremi za ispit, objasniti mu dodatno gradivo, ali ovakvi besramni zahtjevi da netko umjesto učenika napiše ispit ili da mu šapće i odgovara na pitanja kad piše ispit je zaista nemoralno. I sad zamišljamo situaciju da je učiteljica / profesorica pristala da dođe pomoći oko ispita. Neka je taj ispit recimo preko video konferencije, što će, učiteljica sjediti ispod stola i šaptati?

Koliko je takvih kao Ivan i ova mama bilo u ovih dvanaest tjedana? Oni su nagrađeni time da s četiri negativne ocjene mogu na ispite. Za razmisliti. Daljnje riječi su fakat suvišne.

Nepismenost naša hrvatska

Eto, prije nekoliko dana stigli rezultati probnog pisanja eseja hrvatskog jezika na državnoj maturi. Piše da je svaki deseti gimnazijalac dobio 0 bodova. Prevedeno, od 100 maturanata, 10 ih je nepismeno. Krenete li guglati o pisanju eseja, dragi google će vam izbaciti hrpu stranica i uputa o tome kako se esej piše. Prema tome, gdje ima volje ima i načina, tko želi – naučit će, nisu krivi ni profesori, ni korona, ni netko treći.

Dodajmo tome podatak iz 2019. gdje je istraživanje pokazalo kako je tek 42 posto građana pročitalo barem jednu knjigu u zadnjih godinu dana. Ostalih 58 posto ne čita.

Pa onda, gledajući kako nam djeca nepismena izlaze iz srednjih škola, uzevši u obzir da Hrvati u principu ne čitaju, zaista ne čude polupismeni i nepismeni komentari odraslih ljudi koji se puni mržnje, vrijeđanja i omalovažavanja nezaustavljivo šire po društvenim mrežama i portalima o kojoj god hoćeš temi. Ispadamo ekstra nepismena nacija. Žalosno.