Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: RUŽNI, PRLJAVI, ZLI

Što je Čehok na lokalnoj, to je Milanović na nacionalnoj razini

Što je Čehok na lokalnoj, to je Milanović na nacionalnoj razini
Varaždinski.hr, PIXSELL

Ono što su ljudi poput Ivana Čehoka i Željka Keruma postavili kao standard na lokalnoj razini, dakle srozavanje političkog diskursa na primitivno vrijeđanje, opanjkavanje i obračune na društvenim mrežama, Milanović je sada preselio na Pantovčak i podigao na višu, nacionalnu razinu.

'Zvao me prijatelj iz Dalmacije, bilo je puno hrane koju je trebalo baciti jer nije imao kome dati. Našli smo se jer je tamo bilo praktičnije.'

Tim je riječima predsjednik Zoran Milanović, mrtav hladan, javnosti objasnio svoju odluku da u vrijeme stroge karantene, dok su drugi ugostiteljski objekti otpuštali ljude i stavljali ključ u bravu, zapali na gozbu u ilegalni Kovačevićev klub u zagrebačkoj Slovenskoj ulici. Lišen bilo kakvog osjećaja odgovornosti, očigledno nesvjestan poruke koju šalje svojim činom, ali zato naoružan oštrim sjekutićima i praznim stomakom, predsjednik se države spremno stavio na dispoziciju u namjeri da starog druga spasi od belaja. Što bi rekao narod, bolje da propadne država nego dvije servirane riblje plate.

Istini za volju, Milanović tada nije mogao znati da će njegova gastronomska 'žrtva' postati prvorazredna politička tema pola godine kasnije, nakon što policija čuvarima u Remetincu na pladnju servira prijateljevog prijatelja odnosno vlasnika spomenutog ilegalnog kluba. Tada još nije mogao znati da će ga prijatelj iz Dalmacije nenamjerno uvaliti u mnogo veći belaj od onog u kojem se sam našao kada je shvatio da su nakon fajrunta ostale dvije riblje plate koje treba baciti. Niti mu je tada na kraj pameti bilo da će lignje i orade koje je potamanio dvjema saborskim zastupnicama vrlo praktično poslužiti kao šlagvort za performans u kojem će na pročelje oligarhijske menze u Slovenskoj postaviti natpis 'Ured predsjednika Republike Hrvatske'.

Predsjednika je dakle nazvao prijatelj, ostalo mu je hrane i predsjednik je odlučio pomoći, podmetnuti zube, a kao mjesto radnje dogovoren je klub kasnije uhićenog šefa jednog državnog poduzeća. Jer je tako bilo praktičnije. Valjalo bi zamisliti što bi bilo da je tako nešto izjavila Milanovićeva prethodnica Kolinda Grabar-Kitarović. Valjalo bi zamisliti kakva bi tada bila reakcija javnosti. Kako bi sutradan izgledale naslovnice dnevnih novina i internetskih portala? Kakva je, uostalom, razlika između Milanovićeve riblje plate i Kitarovićkinih kolača za uznika Bandića? Nikakva, osim u redoslijedu serviranja. Pa je tako Kitarović dobar dio svojih idiotizama servirala kao desert, pred sam kraj prvog mandata očajnički se boreći za drugi, dočim Milanović svoje servira kao glavno jelo, u prvoj polovici mandata nadajući se da će do idućih izbora oni biti mahom provareni i zaboravljeni.

Cijeli ovaj pičvajz postaje tim zanimljiviji ako ga promatramo u svjetlu činjenice da je Milanović, koji bi o tome kako se gube izbori mogao održati semestar na FPZ-u, zadnje, predsjedničke izbore dobio samo zato što je s druge strane stajala besprizorna Kolinda Grabar-Kitarović. Pod egidom tobožnje 'normalnosti' Milanović je tada uvjeravao javnost da neće biti ništa od onog što Kolinda Grabar-Kitarović jest. Odnosno da će biti sve ono što ona nije. Predsjednik koji štiti Ustav, glas razuma, pomirljivi predsjednik koji gradi mostove, koji je transparentan i ne blamira birače koji su ga izabrali ni državu koju predstavlja. I zaista, postoji sasvim respektabilan broj ozbiljnih i pametnih ljudi koji su začepljena nosa, kako se to uobičajeno voli kazati, na izborima zaokružili njegovo ime vjerujući da tako biraju manje od dva zla. Zlo je međutim uvijek zlo. Na koncu nas je na Pantovčaku dočekala Kolinda Grabar-Kitarović na steroidima, s kravatom oko vrata.

Od Milanovićeve izjave da ga je nazvao prijatelj kojem je ostalo hrane, nakon čega su se onda zbog praktičnosti odlučili sastati u ilegalnom klubu USKOK-ova osumnjičenika, moderna će politologija ubuduće mjeriti vrijeme. Bit će to svojevrsna nulta godina suvremene hrvatske politike u kojoj je predsjednik Hrvatske odlučio da se posvađa s cijelim svijetom. Lišen bilo kakvog osjećaja odgovornosti, očigledno nesvjestan poruke koju šalje svojim činom, ali zato naoružan iskešenim očnjacima i punom glavom objeda, predsjednik se države spremno stavio na dispoziciju u namjeri da se obračuna sa svakim tko ne misli kao on.

Pa ako je možda još i bio donekle u pravu kada je na početku odapeo nekoliko kritičkih strelica u smjeru premijera Plenkovića i njegovog ministra policije, što reći na njegovo zapjenjeno opanjkavanje političkih analitičara, aktivista i uglednih novinara? Kakve točno veze ima stil nečijeg odijevanja ili nedostatak religioznosti s činjenicom da se predsjednik države odavao krkanluku u ilegalnom klubu čovjeka osumnjičenog za primanje mita?

Od sumanutih Milanovićevih ispada sumanutije je jedino to koliko je apologeta skupio usput. Ako je, naime, prvi čovjek države pod onim 'normalno' iz predizbornog slogana mislio na to da ga do kraja prve godine mandata na sva zvona krenu hvaliti kojekakvi hitreci, nakići i raspudići, onda bi se moglo reći da mu je zapravo sjajno krenulo. Jedni su opijeni njegovom iskrenošću. Premda nije posve jasno što bi to u političkom smislu trebalo značiti. U političkom žargonu iskren i mudar ne stoje u sinonimskoj vezi. Zar netko stvarno sumnja da su Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović neiskreni? Drugi pak tvrde, poput primjerice varaždinskog župana Radimira Čačića, da su njegove eskapade važne za higijenu društva, da stvari treba nazivati pravim imenom, da će on svojim verbalnim mahnitanjem ovo društvo učiniti boljim. Teško je međutim zamisliti da bi društvo u bilo kojem smislu mogao unaprijediti netko tko danas bez ikakvih ovlasti šeta okolo u odijelu predsjednika države, ako znamo da ga je taj isti netko posve dobrovoljno propustio mijenjati nabolje prije par godina kada je bio prvi čovjek izvršne vlasti i kada su mu za stvarne promjene svi mogući politički mehanizmi bili na raspolaganju. Nogometnim rječnikom govoreći, od nekoga tko je zapucao barem deset čistih zicera, kada je išao sam na golmana, sada se očekuje da zabije sa svoje polovice.

Od cijelog Milanovićevog četverogodišnjeg premijerskog mandata nije ostalo mnogo, premda bismo iz današnje perspektive mirne duše mogli reći da bi bilo bolje da nije ostalo ništa. Ostao je onaj teško objašnjivi Zakon o radu i ostalo je ono snishodljivo skidanje gaća pred Klemmovim šatorašima. Iz nekog razloga on još uvijek misli da je bio najbolji premijer u zadnjih trideset godina. Logično je pitanje što će ostati nakon ove nesretne predsjedničke epizode. Milanović je kao predsjednik upro sve snage ne bi li dao svoj nemali doprinos općem srozavanju kulture dijaloga u ovdašnjoj politici, srozavanju koje intenzivno traje već nekoliko godina unazad. Ono što su ljudi poput Ivana Čehoka i Željka Keruma postavili kao standard na lokalnoj razini, dakle srozavanje političkog diskursa na primitivno vrijeđanje, opanjkavanje i obračune na društvenim mrežama, Milanović je sada preselio na Pantovčak i podigao na višu, nacionalnu razinu. Ako tako nastavi, a nema nikakvog razloga sumnjati u suprotno, bezobrazluk i egomanija bit će neslavna i, bojimo se, jedina ostavština njegovog predsjedničkog mandata.

Najnovije

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.

Najgledaniji video