Vijesti / Kolumne

Branko Detelj: Ružni, prljavi, zli

Ako je život permanentno ratovanje, otkud onda čuđenje automatskim puškama na Markovu trgu

Ako je život permanentno ratovanje, otkud onda čuđenje automatskim puškama na Markovu trgu
Patrik Macek/Pixsell; Varaždinski.hr

'I zaista, kada bismo u jednoj rečenici trebali ilustrirati sve što nam se dogodilo u zadnjih trideset godina rekli bismo upravo to: rat je najveća vrijednost ove zemlje.'

U slavnom eseju koji je prije četvrt stoljeća objavio u The New York Review of Books Umberto Eco pobrojio je petnaestak simptoma takozvanog vječnog fašizma. Talijanski filozof, dakako, pojam fašizma koristi kao generički pojam za sve one oblike totalitarističkih ideologija, mahom desne provenijencije, koje uparuju klasične elemente rasizma, rigidnog nacionalizma i radikalne reakcionarne retorike. Premda su ga za ovaj naš kraj vezivale kako poslovne, tako i privatne relacije, Eco je kod nas ostao temeljito nepročitan. To što ga mi nismo htjeli čitati nikako međutim ne znači da se njegove opservacije ne tiču i nas samih. Mogli bismo reći: dok smo se mi svjesno odricali Eca, on se nesvjesno, među ostalima, vrlo precizno bavio i nama.

Jedan je od simptoma vječnog fašizma kult tradicije. Na što se, primjerice, pozivao premijer Plenković kada je početkom školske godine govorio o problemu vjeronauka u školama? Na tradiciju. Drugi je simptom iracionalizam. Iracionalizam odbacuje svaki vid konfliktnog, progresivnog društva i gaji nepovjerenje prema kritičkom duhu i neovisnom intelektu. Neslaganje se doživljuje kao izdaja. Ovdašnji suvremeni fašisti ničim se drugim zapravo i ne bave, osim što napadaju sve one koji su, navodno, izdali tradicionalne vrijednosti. Izdajnici su kod nas uglavnom prokazani kao komunjare i jugonostalgičari. Treći je simptom, koji lijepo ide ruku pod ruku s prva dva, odbacivanje modernizma. Ako pojam intelektualca shvatimo najšire moguće, onda je svatko tko je to htio iz usta domaćih fašističkih intelektualaca mnogo puta mogao čuti priču kako su problemi, generalno govoreći, počeli nakon razdoblja prosvjetiteljstva. Naravno, ti isti intelektualci ne bi voljeli da ih se naziva fašistima pa su onda, ne bi li doskočili problemu, za sebe smislili brojne druge nazive. U zadnje vrijeme najčešće se nazivaju suverenistima.

Nadalje, simptom je vječnog fašizma strah od različitosti, od došljaka. To je ono kada vas gudači iz televizijskih orkestara uvjeravaju da su muslimani biološki superiorniji i da će barbari što su smješteni u izbjegličkom kampu kod Bihaća kulturološki promijeniti kartu Europe. Također, simptom je fašizma herojska smrt. To je ono kada se kompletan državni vrh, od premijera i ministara do predsjednika, bivšeg i sadašnjeg, suznih očiju trese u orgazmičkom grču nakon što pravomoćno osuđeni ratni zločinac popije otrov u sudnici. Idemo dalje, simptom je fašizma opsesija zavjerom. To je ono kada vas uvjeravaju da vam sudbinu kroje briselski birokrati i da će Unija sa svojim istanbulskim konvencijama i marakeškim sporazumima dokinuti vaš identitet. Idemo još dalje, simptom je vječnog fašizma i mačizam. Prezir prema ženama i prezir prema seksualnim navikama koje tradicija prokazuje kao nastrane. To je ono kada falange simpatizera rigidnih desničarskih udruga marširaju ulicama tvrdeći da se bore za tuđa prava. Idemo još malo dalje, simptom je vječnog fašizma i neraskidiva povezanost države s dominantnom vjerskom organizacijom. To je, recimo, ono kada premijer, nepuna dva dana nakon trijumfa na parlamentarnim izborima, kao pobjednik krene po zagrljaj i čestitke u ured kardinala Bozanića.

U najkraćem, vječni je fašizam oko nas, u svakodnevnom je ruhu i vrlo je često perfidno predstavljen kao briga za drugoga. Njegovo toksično djelovanje nepovratno razara društvo. Premijer Plenković, naravno, nije fašist. On nije od onih koji radikaliziraju stvari, ali bismo ga svakako mogli uvrstiti u skupinu onih koji simptome fašizma nastoje normalizirati. Plenković je politički pragmatik koji te simptome tolerira ili čak hrani ako procijeni da bi od toga mogao imati političke koristi. Tome u prilog govori i činjenica da je upravo njegovo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, ne dakle Tuđmanovo ili Karamarkovo, legaliziralo notorni fašistički pozdrav naslijeđen od Pavelićevih ustaša. Dugoročno gledano, upravo takva vrsta latentnog pristajanja na fašizam za društvo je pogubnija čak i od manifestiranja otvorenih simpatija prema njemu. Drugim riječima, manji je problem kada skeje, alići ili glasnovići arlauču 'za dom spremni', a veći je kada Plenković na to začepi uši.

Unatoč svemu tome premijer se ovih dana nemalo iznenadio kada je jedan jedva punoljetni nesretnik, koji se na društvenim mrežama oduševljavao upravo spomenutim pozdravom, odlučio uzeti stvari u svoje ruke, pa je mirno došetao na Markov trg, ranio policajca i kalašnjikovom mitraljirao po zgradi Vlade. 'Moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije', čudio se tako premijer Plenković pred okupljenim novinarima. I zaista, tko bi to rekao? U državi u kojoj je nasilje pravilo, a ne iznimka, u kojoj jezik mržnje gotovo da ima status materinskog jezika, u kojoj su društveno-političke elite preuzele retoriku zapušenih suburbijskih špelunki. Tko bi to rekao, da će u državi koja za naoružanje izdvaja više nego za obrazovanje praznoglava mularija jednog dana umjesto knjiga u ruke uzeti puške? Tko bi to rekao?, čudio se tako aktualni predsjednik Vlade ledu u januaru.

A onda mu je, par sati kasnije, premda mu to uopće nije bila namjera, stranački kolega i saborski zastupnik Ante Deur zamalo otvorio oči. Komentirajući nemili događaj na Markovu trgu i reakcije političkih suparnika koje su uslijedile nakon toga, trudeći se pritom da nekako u vagu postavi veteranske plinske boce u Savskoj i crvenu zvijezdu na riječkom neboderu, Deur je izgovorio jednu rečenicu koja se čini važnom jer nam može reći mnogo o radikalizaciji i stanju u društvu. 'Domovinski rat je najveća vrijednost ove zemlje', kazao je. Rečenicu su prečuli gotovo svi iz vrlo jednostavnog razloga: ona se već četvrt stoljeća uporno ponavlja i podignuta je na razinu aksioma. I zaista, kada bismo u jednoj rečenici trebali ilustrirati sve što nam se dogodilo u zadnjih trideset godina rekli bismo upravo to: rat je najveća vrijednost ove zemlje. Ne dakle mir, ne kultura, književnost, teatar, film, ne znanost, ako želite, čak ni sport, nego, eto, baš rat. Jedno je, naime, razumjeti kontekst vremena, shvatiti žrtve, a nešto je sasvim drugo slaviti rat kao nešto plemenito i truditi se da taj rat nikada ne završi. Drugim riječima, imati empatije za stradale, za nečiju žrtvu, to je ljudski, ali dizati rat na pijedestal društvenih vrijednosti, to je opasno i gotovo perverzno. Hrvatsko društvo danas izgleda točno tako, kao da mu je rat najveća vrijednost. Jedino što ostaje nejasno otkud onda čuđenje automatskim puškama na Markovu trgu.

U slavnom eseju o vječnom fašizmu, veliki talijanski filozof Umberto Eco napisao je i sljedeće: 'U vječnom fašizmu nema borbe za život, nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo međutim dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo 'konačno rješenje' podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Ni jedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem.'

Najgledaniji video

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.