PIŠE: Gordana Foder

RAD U PROSVJETI Bez obzira koliko nas neupućeni mrzili i kritizirali, ovo je jedan od najljepših poslova na svijetu

'Pokušat ću objasniti zašto je lijepo biti učitelj(ica), pogotovo učiteljica razredne nastave, unatoč i usprkos mnijenju javnosti i redovnoj pljuvačini kako ništa ne radimo, kako imamo mjesece i mjesece praznika tj. 'godišnjeg', kako radimo 'četiri sata dnevno' i tako dalje i tako dalje.'

Nećemo danas o koroni. Nećemo danas o ružnim stvarima. Previše se
toga ružnoga događa oko nas u posljednje vrijeme, virus se širi,
sve više  ljudi obolijeva, sve je više nastavnika i djece u
samoizolaciji ili bolesnih i nećemo danas o tome. Nedostaje nam
pozitive u današnje vrijeme.

Pokušat ću objasniti zašto je lijepo biti učitelj(ica), pogotovo
učiteljica razredne nastave, unatoč i usprkos mnijenju javnosti i
redovnoj pljuvačini kako ništa ne radimo, kako imamo mjesece i
mjesece praznika tj. ‘godišnjeg’, kako radimo ‘četiri sata
dnevno’ i tako dalje i tako dalje, zna se dobro što hejteri
prosvjetara redovno izbacuju iz svojih zlih i neupućenih usta i
tipkovnice.

Neću se na njih osvrtati jer nisu dostojni ni moje, a ni
pozornosti bilo kojeg prosvjetara. Mi najbolje znamo što i koliko
radimo. Davno sam u kolumni napisala onu iz Alana Forda: ‘Što
manje znaju, to više laju’. Osim toga, tko je kome branio da
završi fakultet, postane prosvjetar i uživa u
‘blagodatima’ prosvjetarske službe.

Ne, danas ću o lijepim stranama našeg posla, o neizmjernoj sreći
i ponosu koje se mogu doživjeti samo u našem zvanju.

Svaki je početak težak

Budući da već preko trideset godina radim kao učiteljica razredne
nastave i da je ‘kroz moje ruke’ prošlo osam generacija djece,
mislim da imam dovoljno znanja i iskustva reći da je ovo jedan od
najljepših poslova na svijetu.

U prvom razredu dobijete dvadesetak prestrašenih mališana,
klimavih zubića, širom otvorenih očiju, zbunjenih i nesigurnih.
Početak njihova školovanja veliki je događaj, moraju naučiti
užasno puno toga i to u vrlo kratkom vremenu. Ne mislim pritom na
nastavne sadržaje. Mislim na to da trebaju naučiti osnove
ponašanja u školi, sjedenje 45 minuta u klupi i još mnogo toga
što im do tada nije u životu trebalo. Česte su i suze za mamom.
Mi učiteljice brišemo te suze, tješimo mališane, mazimo ih, a
često nas klinci nazovu i ‘mama’. Vežemo im žnirance, odijevamo
ih. Od samog početka smo neka vrsta zamjenske mame i ne prođe
puno vremena dok se ne povežemo s djecom kao da su naša. Ljubav
se razvije vrlo brzo. I to klinci nepogrešivo osjete.

Ne kaže se uzalud da djecu i životinje ne možeš prevariti. Oni
točno osjete ljubav. 

Ta se ljubav razvija i kroz sljedeće četiri godine. Mi učiteljice
razredne nastave provodimo po pola dana sa svojim učenicima.
Često i više nego to mogu prezaposleni roditelji. Poznajemo svoje
učenike ‘u dušu’. Provodimo zajedničko vrijeme na izletima,
odlazimo zajedno u muzeje i na predstave. Znamo što vole što ne
vole. Znamo njihove strahove i što ih veseli. Djeca nam se
povjeravaju, pričaju nam o svemu i svačemu. 

Ako su tužni, utješimo ih. Ako su radosni, veselimo se s
njima. 

Dijelimo s njima njihove male tajne. Mala digresija: sjećam se
svojih nekoliko učenika iz vremena kad su bile popularne igrice
snimane na CD. Mame su zabranile ‘krvoločne igre’ i pobacale
ih. Moji dečki su si ponovno nasnimili te igrice i na CD napisali
‘Snjeguljica’. I danas se smijem kako su mi se veselo pohvalili
kako su ‘prevarili’ mame. Nisam ih nikad tužila.

Gotovo svaki rastanak s četvrtim razredom pun je suza s obje
strane. Teško se je rastati od svojih mališana s kojima ste
proveli četiri godine, gledali ih kako rastu od krezubih kikiča u
predpubertetlije. Teško je pustiti svoje ptiče iz sigurnog
gnijezda i prepustiti ih ‘strašnom’ petom razredu i drugim
učiteljima. Uvijek postoji briga hoće li se snaći, jesam li ih
dovoljno pripremila za peti razred, znaju li dovoljno da nastave
s učenjem, jesam li ih osamostalila… Osam puta sam se već
nagutala knedli kad sam ptiče slala iz gnijezda. 

A oni… ma koliko ih vukao taj peti razred, ma koliko znatiželjni
bili, prvih par mjeseci petog razreda svako malo dolepršaju u
svoje staro gnijezdo.

A nakon puno godina…

I godine prolaze. U osnovnoj školi razredne učiteljice povremeno
‘škicnu’ ocjene svojih bivših pilića, pozorno na sjednicama
slušaju što se događa s njihovim razredom, ponosne su kad čuju
riječi pohvale od kolega.

Djeca rastu, završavaju škole. Javljaju se povremeno svojim prvim
učiteljicama. A onda postanu odrasli ljudi. Za svoje učiteljice i
dalje su oni maleni krezubići. Ti odrasli ljudi sad već imaju
svoje karijere, mnogi čak i uspješne karijere. 

Doživjela sam da me educira moja bivša učenica. Postala je vrstan
stručnjak u području kojim se bavi. Doživjela sam da su mi neki
učenici postali kolege. Obožavam čitati o svojim bivšim učenicima
kako postižu uspjehe. I kao mama kvočka pratim put svojih
pilića. 

Veselim se svakom susretu s bivšim učenicima. Neki su već
‘stari’, moji prvi krezubići sad slave i po četrdeseti rođendan.
Ali ostat će uvijek moji mališani. 

Tko nije probao ne zna o čemu pričam

Zaista je naše učiteljsko zanimanje posebno. Od nepismene djece
doguraš do prijatelja s kojima imaš lijepe uspomene i zajedničku
prošlost. 

I ma koliko nekad bilo teško, ma koliko se žalili na male plaće,
ma koliko nas neupućeni ljudi mrzili i kritizirali, ništa ne može
zamijeniti osjećaj ponosa kad nakon X godina vidiš ‘svoje
dijete’, svojeg učenika, kako je postao uspješan odrastao
čovjek. 

Neki će reći da je biti učitelj ‘poziv’. Ja ga ne smatram tako,
meni je ovo posao. Ali posao koji radim svim srcem, iskreno i s
puno ljubavi prema ‘materijalu’ s kojim radim, a to su
djeca. Oni su najbolje i najiskrenije društvo.

Ostanite zdravi.

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije