Vijesti / Kolumne

BRANKO DETELJ: RUŽNI, PRLJAVI, ZLI

Šatori u Palmotićevoj poručuju nam da je Crkva jača od države

Šatori u Palmotićevoj poručuju nam da je Crkva jača od države
Varaždinski.hr, PIXSELL

O tome, uostalom, govori i famozni 41. članak Ustava, koji kaže da je Crkva odvojena od države, a ne kaže da je država odvojena od Crkve. Drugim riječima, to znači, figurativno govoreći, da bi Plenkovićev pokušaj utjecaja na Bozanićev izbor bio protuustavan, dok je Bozanićev utjecaj na izbor premijera Plenkovića sasvim prihvatljiv i vjerojatno dobrodošao.

Još potkraj lipnja premijer Andrej Plenković svečano je, urbi et orbi, objavio vijest da je Hrvatska pobijedila u borbi s koronavirusom. Presudnu ulogu u tome imala je, dakako, upravo njegova Vlada i famozni Stožer civilne zaštite, parapolitičko tijelo koje je imalo zadatak uvjeriti javnost da su političke odluke o zabrani kretanja i zatvaranju ugostiteljskih objekata, primjerice, zapravo odluke struke. Premijerova radosna objava bila je jedan od aduta potegnutih za potrebe parlamentarnih izbora koji su se održavali u prvom tjednu mjeseca srpnja. Kako vrijeme prolazi sve se češće imamo priliku uvjeriti u to da Plenković voli obmanuti javnost kada procijeni da bi podvala mogla rezultirati jeftinim političkim poenima. Baš ovih dana, usred naporne svađe s predsjednikom Milanovićem, kada je ovoga pokušao prokazati kao neradnika koji je kao šef oporbe svojedobno odbio voditi saborski odbor za praćenje pregovora s Unijom, novinski komentatori pitaju se obmanjuje li Plenković javnost hotimice ili nema pojma o čemu govori. Istina je u sredini, i jedno i drugo, kako kada.

Uglavnom, Plenkovićev je HDZ zaista premoćno pobijedio na srpanjskim izborima, ali ubrzo se pojavio jedan veliki problem: opijeni rezultatima izbora, ozareni i ohrabreni, da ne kažemo bahati i kurčeviti, Plenković, Božinović i Beroš naprosto su zaboravili obaviti još jednu malecku formalnost. Zaboravili su, naime, javiti virusu da je poražen. Tako da danas, tri mjeseca od izbora, imamo gotovo tri hiljade zaraženih dnevno, imamo sve više mrtvih i situaciju tri puta goru nego na proljeće.

Zdravstveni sustav puca po šavovima, pacijenti u bolnicama silom prilika preskaču obroke, bolničko osoblje pada s nogu i protestira ispred bolnica, sportske arene pretvaraju se u improvizirane ambulante, ad hoc sklepane komisije šminkaju inspekcijske nalaze u bolnicama, liječnici anonimno dojavljuju o manjku opreme, barem ona trećina koja još nije zaražena ili u izolaciji, respiratora nema, što se čekalo šest mjeseci pitaju se voditelji respiracijskih timova, što je cijelo ljeto radio ministar, osim što se bez maske naslikavao s Ninom Badrić, pitaju se svi ostali, drogerije obustavljaju isporuku lijekova zbog duga, ravnatelji bolnica pozivaju penzionere kojima još vrijedi licenca da se vrate na posao, liječnici koji imaju saborski mandat takvu pomisao odbijaju u startu, pa onda uskaču studenti koji su na prvoj godini medicine položili barem dva kolokvija, u najkraćem, sve što poznaje razliku između škornja i klompe pozvano je da se uključi kao ispomoć u radu zdravstvenih ustanova. Situacija je dakle potpuno izmakla kontroli, sve je više onih koji zazivaju policijski sat, dok stručnjaci najavljuju kolaps gospodarstva i gubitak radnih mjesta. Drugi val pandemije, moglo bi se reći, izvukao je na svjetlo dana mnoge bolesti ove države i ovog društva koje se u normalnim vremenima vješto guraju pod tepih.

Zanimljivo je međutim, koliko god situacija bila ozbiljna, kako pravila nikad ne vrijede jednako za sve. U cijeloj toj histeričnoj gunguli mnogima je tako pobjegla vijest što ovih dana radi vojska. Potpuno nevjerojatno, dok epidemiolozi pozivaju na maksimalan oprez, odgovornost i distancu, istovremeno vojska u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici postavlja šatore za služenje misa. Dobro ste pročitali, šatore za služenje misa. Unatoč tome što su se povremeni skokovi u broju zaraženih, koji su zabilježeni tijekom ljeta, jasno dovodili u vezu s vjerskim okupljanjima, poput, recimo, proslave blagdana Velike Gospe, crkvena svakodnevica, kako vidimo, i dalje ostaje slučaj za sebe, izvan svih okvira i pravila. U prvom valu, proljetos, dok je notorni župnik Delaš na splitskoj Barutani služio ilegalne mise, kontra svih epidemioloških mjera i propisa, pa onda okružen bulumentom pavijana naoružanih crninom i natpisima 'za dom spremni' javnosti pokazivao srednji prst, ministar policije barem se pravio grbav i novinarima tvrdio da nema pojma o čemu je riječ. U međuvremenu su se stvari promijenile, HDZ je uvjerljivo dobio izbore, pa sada, u drugom valu, za razliku od ministra policije, ministar vojske uopće ne osjeća potrebu glumiti nevježu nego se štoviše aktivno uključio u cijelu operaciju, pa je tako nekidan, u društvu načelnika Glavnog stožera, osobno došao provjeriti kako napreduju radovi u Palmotićevoj. Bit će da ministar, kao i kardinal Bozanić, smatra da Hrvatskoj još samo dragi Bog može pomoći. Baš kao nekad u Savskoj, šatori sada niču u Palmotićevoj ulici. Svrha im je možda različita, ali količina neodgovornosti i iracionalnosti koja se vuče za njima ostaje otprilike ista. Ostaje tek pitanje u kojoj će mjeri mise u šatorima utjecati na broj zaraženih i broj umrlih. Ako, primjerice, pogledamo recentna iskustva Crne Gore, gdje se jasno moglo vidjeti kako u praksi izgleda kada vjerski fanatizam pobijedi zdrav razum, nema razloga sumnjati da će doprinos biti sasvim respektabilan.

Nitko ne spori da postoje religiozni ljudi. Neki vjeruju u Boga, Krista, neki u Batmana, neki u Zagora Te Neja. Među njima nema nikakve suštinske razlike, ali njihovu vjeru bilo bi bedasto poricati. Sporno je međutim kada nečija religiozna potreba ugrožava tuđe zdravlje i kada drugoga izlaže životnoj opasnosti. Ili kada nečija religiozna potreba postane većom od nečije potrebe da preživi od svog rada, bio taj netko vlasnik kafića ili umjetnik koji živi od svojih koncerata ili predstava. To onda znači da je Crkva jača od države. O tome, uostalom, govori i famozni 41. članak Ustava, koji kaže da je Crkva odvojena od države, a ne kaže da je država odvojena od Crkve. Drugim riječima, to znači, figurativno govoreći, da bi Plenkovićev pokušaj utjecaja na Bozanićev izbor bio protuustavan, dok je Bozanićev utjecaj na izbor premijera Plenkovića sasvim prihvatljiv i vjerojatno dobrodošao.

Imajući sve to na umu, teško bi bilo reći da nas šatori u Palmotićevoj ulici čude. Ali bi svakako trebalo glasno reći da se njihovo postavljanje, kao i dvostruka mjerila u postupanju prema određenim skupinama u društvu, ne mogu nazvati nikako drugačije nego licemjerjem, dočim se oni koji će ih koristiti mogu okarakterizirati tak kao egoistični, uobraženi i lišeni elementarne ljudske brige za drugoga. Što opet ne treba čuditi, jer kada govorimo o hipokriziji i egoizmu, tu već onda kopamo po samim temeljima u nas dominantne religije, zar ne?

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.