Zaista ne vidim, kao prvo, potrebu guranja nosa u tuđe poslove i tužakanja kolega ravnatelju. Što se time želi postići?

Koliko se god ja trudila izbjegavati pisati o koroni u školama, što dulje radimo to je ta misija skoro pa nemoguća. Ovi neobični uvjeti u kojima škole rade direktno utječu i na učenike i na učitelje, ali i na roditelje. I jednostavno ne mogu a da se ne dotaknem kojekakvih problema s kojima se svi susrećemo.

Prošla su dva mjeseca nove nastavne godine, većina škola 'normalno' radi (riječ normalno je pod navodnicima jer skoro ništa u školama koje rade zapravo nije normalno), neke škole rade u nekakvom hibridnom mješovitom modelu - malo uživo, malo online, a ima i pedesetak škola u Hrvatskoj koje zbog loše epidemiološke situacije rade isključivo na daljinu. 

Svako malo neka nova škola ili razred zbog prodora virusa završi na daljinu. To poprilično otežava rad nastavnicima, zahtijevajući od njih da često rade dvostruki posao. Nije isto pripremiti nastavu za rad uživo i za rad online. No, nitko to ne želi priznati, a kamoli dodatno platiti. 

Usavršavanja nastavnika

Svi prosvjetari dužni su se permanentno usavršavati tijekom svog radnog vijeka. Na lokalnim razinama imamo Županijska stručna vijeća, a jednom do dva puta godišnje imamo i skupove koje organizira AZOO (Agencija za odgoj i obrazovanje). To u normalnim uvjetima.

Otkako je zavladalo ovo zlo od pandemije i zabrane su okupljanja, nismo imali ŽSV ni skupove AZOO, već se svo usavršavanje svodi na webinare i online usavršavanje. 

Najviše nedostaju primjeri prakse, iskustva koja učitelji dijele međusobno. Više ljudi više zna i ima više ideja pa je uvijek lijepo i korisno čuti što dobroga neki kolega radi. 

Opet moram, po ne znam koji put spomenuti u kolumni Webučionicu kolegice Sandre Vuk koja svakodnevno organizira webinare na kojima predavanja drže kolege koji su se izvještili u pojedinim područjima i web alatima. Svaki taj webinar se snima i dostupan je trajno u Webučionici. 

Mada mnogi nastavnici gunđaju kada trebaju ići na neko od stručnih usavršavanja uživo koja su obvezna, veliki je interes za webinare koje organizira kolegica Vuk. Kolege su ipak željni znanja i cjeloživotnog učenja, a nerijetko se webinarima priključuju i kolege iz susjednih nam država.

Uvijek se nađe za svakoga ponešto. Nekoga će zanimati Google crteži, nekoga Mali alati, nekoga Učenje na daljinu. Program edukacija u Webučionici je zaista raznovrstan i za svakoga se nađe ponešto. 

Za sada nam edukacije uživo baš i ne nedostaju. Webinari su odlična stvar, sjediš udobno u svojoj stolici, pijuckaš čaj i učiš. Ako želiš utvrditi gradivo ili ti je nešto promaklo - pustiš snimku.

Pozitivno je u ovoj koronakrizi što je na površinu isplivala međusobna podrška kolega jedni drugima, što se nesebično dijele materijali, znanja i iskustva po društvenim mrežama i raznim nastavničkim grupama i viritualnim zbornicama. Facebook je odavno za nastavnike prestao biti mjesto gdje se objavljuju selfiji i slike djece i hrane. Facebook je sada prosvjetarsko mjesto za usavršavanje i kolegijalnu podršku.

Druga strana medalje

Kako svaka medalja ima dvije strane, tako ih ima i Facebook medalja. 

Postoje tri jake prosvjetarske grupe na Facebooku, nisu javne, dakle ne može baš svaka šuša čitati što se u njima piše, moraš imati neke direktne veze s prosvjetom da budeš član tih grupa. U tim se grupama jadamo jedni drugima, dijelimo savjete, iskustva, dobre i loše strane našeg posla.

U svakom žitu ima kukolja pa tako i u prosvjetarskim redovima. Naime, događa se da se nađu 'špije' u tim grupama, najčešće je to kolega ili kolegica iz iste škole, često su to oni članovi grupa koji samo 'statiraju u kukuruzu' (tko je gledao nekad Audiciju znat će od kud taj izraz potječe - op. a.), tj. niti što pišu niti što komentiraju, već samo prate tko je što napisao. 

I, naiđu li na neki 'nepočutan' post, objavu ili komentar kolege iz škole, brzo naprave screenshot i proslijede ga ravnatelju. Fuj, jel' da?

E sad. Ako je ravnatelj/ica razumno biće, neće obratiti pozornost na nešto što je netko pisao u svoje slobodno vrijeme u zatvorenoj grupi. Jel' tako? Ali, ako ravnatelj/ica ima potrebu pokazivati mišiće, onda slijedi zahtjev za pisanim očitovanjem 'gdje si bio, s kim si pio' u slobodno vrijeme. Ili još štošta gore, ovisi koliko je ravnatelj/ica nabrijan i koliko (ne)voli onoga tko je pisao.

Zaista ne vidim, kao prvo, potrebu guranja nosa u tuđe poslove i tužakanja kolega ravnatelju. Što se time želi postići? Kao drugo, nije mi jasno što koga od kolega briga što tko radi, piše, govori u slobodno vrijeme. Iznošenje nečijih riječi iz zatvorene grupe je infantilno, nekolegijalno, zlobno i za svaku osudu.

Dogodilo se to već više puta. Ono, imaš osjećaj da živiš u Orwellovoj 1984. Big brother svuda. Još par primjera takvog cinkanja kolega i počet ćemo 'hodati po jajima' kad želimo nešto napisati u, ponavljam, zatvorenoj nastavničkoj grupi. 

Homo homini lupus est. I dok postoje kolege koji su uvijek spremni pomoći i uskočiti, postoje, eto, i oni koji bi drugima vrat pregrizli.

Nije to u prosvjeti samo tako. Tako je svuda. Ali ljudi koji odgajaju djecu da postanu dobri i pošteni ljudi trebali bi biti primjer. Uzor. Može li cinkaroš biti nekome uzor?

Ostanite zdravi.