Tušek je sasvim u pravu kad kaže da nije napravio ništa bitno drugačije od njegovih kolega na sličnim pozicijama. On je samo imao tu nesreću da je razgovarao s osobom koja smatra da nije u redu da se 'to tako radi'. Nažalost, na našoj lokalnoj političkoj sceni takav se još nije pojavio.

Šef zagorskog HDZ-a Žarko Tušek jučer navečer podnio je ostavku na tu funkciju. Politički je to epilog afere koja je proteklih dana okupirala nacionalni medijski prostor, nakon što je Viktor Šimunić, nezavisni vijećnik iz Oroslavja, tajno snimio razgovor u kojem mu rečeni hadezeovac nudi cijeli niz javnih funkcija u zamjenu za političku suradnju. Drugim riječima, svedimo to na suštinu onoga o čemu se tu radi - Tušek je pokušavao kupiti Šimunića.

'Medijska hajka i linč'

Kako sada stvari stoje, u izbornoj godini Tušek neće voditi stranku u Krapinsko-zagorskoj županiji, no tu njegovo preuzimanje odgovornosti očigledno završava. Naime, on i dalje ostaje član HDZ-a, a utjehu od posljedica 'medijske hajke i linča', kako je nazvao ono što se događalo proteklih dana, pronaći će u mekoći fotelje saborskog zastupnika.

'Teret za stranku'

Možda je izlišno i naglašavati - jer nekako kao da se drugo i ne očekuje od osobe s HDZ-ovom stranačkom iskaznicom - ali recimo i to da Tušek i dalje tvrdi da nije ništa pogrešno napravio. Svoju ostavku obrazložio je onako kako se to već radi u takvim situacijama, rekavši da je cijeli slučaj, eto, postao 'preveliki teret za stranku'.

Ne treba, naravno, biti naivan pa pomisliti da bi Tušek mogao doći u iskušenje priznati da je taj 'preveliki teret' posljedica njegova čina, tog pokušaja uvlačenja Šimunića u najprizemnije političko kokošarenje. Pravi problem dojučerašnji glavni zagorski hadezeovac pronašao je negdje drugdje, u 'tendencioznom i nekorektnom' pisanju medija te 'nezakonito snimljenom razgovoru' između njega i vijećnika.

'Kaj bi ti štel?'

Tušek nam tako očigledno tumači da su iz tog 'nezakonito snimljenog razgovora' mediji 'tendenciozno i nekorektno' interpretirali značenje rečenica u kojima on Šimuniću nudi, prilično razgovjetno i jasno, redom - mjesto potpredsjednika ili predsjednika županijske skupštine, a odmah potom i neka radna mjesta na koja se ne može doći drugačije nego putem javnog natječaja, kao što su funkcija pročelnika u Županiji, mjesto ravnatelja Parka prirode Medvednica ili neke institucije za zaštitu prirode Hrvatskog zagorja...

'Kaj bi ti štel?', govori Tušek, što se 'tendenciozno i nekorektno' jasno čuje na snimci. 'To sve je na stolu', kazao je te večeri hadezeovac u klijeti u Oroslavju, ali pritom nije govorio o litri i vodi.

Tako se to radi

Ipak, u svome jučerašnjem obraćanju javnosti možda najznačajnija rečenica koju je izgovorio ovaj istaknuti član HDZ-a je sljedeća: 'Ja sam s njim razgovarao na način kako razgovaraju svi politički akteri i sve političke stranke u bilo kojim predizbornim i postizbornim pregovorima. I vi, predstavnici medija, to vrlo dobro znate.'

Ovaj trenutak njegove iskrenosti možda oslikava i središnji problem ove afere. Odnosi se to na prihvaćanje modela ponašanja kakav oslikava razgovor Tušeka i Šimunića kao nečeg najnormalnijeg. Opće prihvaćenog. Svojevrsnog političkog standarda. Nakon što je poručio medijima da oni to 'vrlo dobro znaju', za punu ironiju ostalo je još samo da svemu tome doda kako to 'vrlo dobro znaju' i građani.

I pritom zapravo ne bi bio uopće u krivu. Osim u jednome, a to je što je Tušek legitimitet takvoj političkoj trgovini pokušao dati time što ionako svi znaju da se 'to tako radi'.

Naletio na Šimunića

Da, Tušek nije napravio ništa bitno drugačije od njegovih kolega na sličnim pozicijama. Trgovanje funkcijama, kako je to na svoj način objasnio, zapravo spada u opis njegova posla prilikom predizbornih i postizbornih pregovora.

Naravno da se malotko može zavaravati mišlju da bi Tušek bio neka endemska negativna pojava na hrvatskoj političkoj sceni. On je samo imao tu nesreću da je razgovarao s Viktorom Šimunićem, osobom koja smatra da nije u redu da se 'to tako radi'. I koja je bila dovoljno moralna da odbije sudjelovati u tome te da odbaci priliku za jednostavnim uhljebljivanjem. Istovremeno i dovoljno hrabra da takav razgovor snimi i dostavi medijima.

Na našoj lokalnoj političkoj sceni takva osoba još se nije pojavila. Sasvim sigurno bilo bi pogrešno zaključiti da to znači da takvih pojava nema. Štogod politički akteri javno govorili o tome.

A govore, što je najzanimljivije, dijametralno različito.

Leverić...

Tako primjerice aktualni varaždinski župan Radimir Čačić bez ikakve zadrške, sasvim transparentno i otvoreno, govori o vlastitim kadroviranjima. Tako je primjerice oko godinu dana unazad bez pardona priznao kako je u vrijeme kad je još bio predsjednik HNS-a i prvi potpredsjednik Vlade negdje uhljebio svog stranačkog kolegu Alena Leverića.

...Podbojec...

Isto tako dao je i zanimljivu izjavu vezanu uz ravnatelja Doma zdravlja Varaždinske županije Renata Podbojca: 'Pa dozvolit ćete mi da i ja mogu postavit nekog svog stranačkog čovjeka negdje.'

...Poljak, Kovačić, Bosilj...

Tome priznanju prethodilo je nabrajanje HDZ-ovog kadra, dakle onog iz redova njegova koalicijskog partnera, postavljenog na rukovodeće pozicije unutar zdravstvenog sustava. Pa se tako tu pojavljuju razna imena, primjerice Damir Poljak na poziciji zamjenika ravnatelja Opće bolnice Varaždin, zatim Denis Kovačić kao ravnatelj Specijalne bolnice u Toplicama, pa Marin Bosilj, ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo...

Oni koji mogu 'doprinijeti'

S druge strane, u Gradu Varaždinu gradonačelnik Ivan Čehok nikad ne bi posegao za takvom retorikom. Ako se njega pita, to što se na strateškim mjestima nalaze njegovi ljudi, tek je puka koincidencija, jer ključ za kadroviranje nije politička pripadnost već, tko bi li se toga sjetio, sposobnost.

Ključne pozicije rezervirane su, eto, za te sposobne ljude, za one koji 'mogu doprinijeti', da se poslužimo jednom sintagmom iz ove famozne snimke iz Oroslavja.

To smiješno pitanje - 'gdje ti misliš da bi mogao najviše doprinijeti' - je zaista jedan krasan oblik eufemizma za opravdavanje uhljebljivanja bilo koje vrste sljedbenika - jednako onih nešto sposobnijih koji će čak možda i nešto korisno napraviti kad im se 'zahvali' dodjeljivanjem neke funkcije, kao i onih više ili manje potkapacitiranih, kojima se pak valja 'odužiti' jer su stali iza nečije političke agende.

Dreven, Dušak...

Dovoljno je prisjetiti se kako su HNS-ovi gradski vijećnici gotovo preko noći izdali svoje birače na lokalnim izborima u Varaždinu pa je tako Josip Dreven odlučio da bi najbolje mogao 'doprinijeti' tako da prijeđe na pobjedničku Čehokovu stranu te istovremeno nastavi nadzirati poslovanje Termoplina i za to primati izdašnu naknadu. Njegova stranačka kolegica Vesna Dušak bila je nešto manje odlučna pa ju je put od HNS-a do Čehoka vodio preko Reformista.

...Kišić...

No nije to ništa prema onome koliko 'doprinijeti' može Alen Kišić, kojeg se možda netko sjeća kao budućeg SDP-ovog gradonačelnika Varaždina koji to nikad nije postao. Njegov prelazak pod Čehokove skute nakon izbornog poraza jedan je od najvećih blamaža u novijoj lokalnoj političkoj povijesti. No bruka i sramota kratkoga su vijeka, a direktorske pozicije u čak dvije gradske firme mogu potrajati najmanje četiri godine.

...Mladenović...

Zapošljavanje bivšeg gradskog vijećnika Denisa Mladenovića u Zajednici sportskih udruga Grada Varaždina također nije prošlo nezamijećeno u lokalnoj javnosti. Osoba koja je 2011. godine predvodila prosvjede protiv Vlade i samog gradonačelnika logično je zaključila da 'doprinijeti' razvoju sporta u gradu najbolje može tako da se pridruži listi dojučerašnjeg omraženca. Ta je ljubav, istina, na kraju pukla, no spomenuti dio prošlosti time se promijenio nije.

...Bunić, Runac, Rogina...

Jedan od glavnih suigrača varaždinskog gradonačelnika, Željko Bunić, svoj je 'doprinos' odlučio dati preuzevši upravljanje Varkomom, Parkove je dobio koalicijski partner HDZ, gdje 'doprinosi' Alen Runac, a zvijezda kulinarskih showova Zdravko Rogina pokazao se kao čovjek koji može odlično 'doprinijeti' na čelu Vartopa...

Popis kao telefonski imenik

Priča je to koja gotovo da nema kraja, no negdje valja podvući crtu kako ovaj tekst ne bi poprimio razmjere telefonskog imenika. Praktički je nemoguće na ograničenom prostoru pobrojati sve direktore i ravnatelje koji su na svoje pozicije instalirani nakon smjene vlasti isključivo po političkoj liniji te se ovom prilikom ispričavamo svima koje smo izostavili. Jednako tako i cijelom nizu onih koji su svoje mjesto pronašli u nadzornim odborima ili upravnim vijećima javnih tvrtki ili ustanova.

Ono što je bitno je da gotovo nitko više i ne podiže obrvu na spomen takvoga kadroviranja. Već dulje vrijeme u hrvatskom društvu sve se to smatra savršeno uobičajenim, upravo onako kako je Tušek predstavio svoj razgovor sa Šimunićem.

Preko stranke do uspjeha

Stoga nimalo ne iznenađuje podatak, izvučen iz istraživanja Eurobarometra, da čak 88 posto hrvatskih građana smatra da su za uspjeh u životu političke veze neophodne ili jako važne. S druge strane, u jednoj primjerice Švedskoj 72 posto građana smatra da su one - potpuno nevažne.

Kako se to može promijeniti? Jedan od načina pokazao nam je Viktor Šimunić. Pitanje je tek gdje pronaći još pokojeg.