Ako ste se kojim slučajem ikada zatekli u nekoj od metropola zapadne Europe i malo promatrali ljude oko sebe, zasigurno ste primijetili kako prolaznici na ulicama ili pak putnici u javnom gradskom prijevozu čitaju knjige.
Riječ je o navici s kojom se nećete susresti odveć često na ulicama hrvatskih gradova. U većini stvari je tako: ono što je u svijetu najnormalnije, gotovo pravilo, kod nas se doživljuje kao oblik društvenog ekscesa.
Na domaćim ulicama, onako u hodu, vješto pelivaneći među sugrađanima, knjige čita još jedino znameniti Tonko Maroević (kada ste hodajući Vukovarskom, na onom kratkom potezu od NSB-a do Pučkog učilišta, u daljini ugledali čovjeka koji ubrzano koraca prema vama držeći knjigu pred nosom, mogli ste biti posve sigurni o kome je riječ).
Čak i prosječni čitatelji kod nas bi trebali imati status zaštićene vrste. U rangu velebitske degenije i sredozemnih medvjedica. U Hrvatskoj naime nitko ne čita ništa. To je tako zato što su ovdje stvari posložene na način da se ljudima u formativnim godinama želja za čitanjem ubija već u samome startu. Lektirom.
Ako ste, recimo, prije desetak godina diplomirali s temom o FAK-u, nikako niste mogli ostati ravnodušni pred činjenicom da dobar dio vaših kolega – čak i onih koji su studirali književnost, o drugima da i ne govorimo – zapravo nije znao o čemu se tu točno radi. FAK OFF? FAK ON? Što je, pobogu, FAK?
Tome se međutim ne treba čuditi kad znamo da je srednjoškolska i fakultetska nastava književnosti koncipirana tako da priča završava sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao da su pisci u Hrvatskoj već neko vrijeme izumrla vrsta. Kao da u zadnjih četrdeset godina, još tamo od Aralice i njegovih Pasa u trgovištu, ovdje nitko nije napisao ni slova.
Otkud bi onda ljudi znali za FAK? Ono što su tada, početkom 2000-ih, zamislili i radili Nenad Rizvanović, Hrvoje Osvadić i Borivoj Radaković, bio je stoga, danas to znamo, tek teško ponovljivi i bogomdani skandal.
To da netko izvuče književnost iz staračke, bolesničke postelje, da joj udahne novi život, nakljuka je adrenalinom i preseli u javni prostor, u zadimljene klubove među ljude svih generacija, među one za koje se, na kraju krajeva, književnost i piše – pa još k tome u društvu u kojem je jedino mrtva književnost dobra književnost, dakle ona koja se svodi na nekoliko neupitnih veličina poput Novaka i Marinkovića i nekoliko suvenira za pokazivanje poput Marulića, Hektorovića i Gundulića – to se, kažem, nije moglo poimati nikako drugačije nego kao prvoklasni incident.
FAK je oživio književnost i vratio je tamo gdje je oduvijek i pripadala – među čitatelje. Nije stoga čudno što su glas protiv njega digli svi oni vrtni patuljci iz Akademije, impotentni teoretičari s fakulteta i kiloglavci iz Ministarstva kulture koji mentalno još uvijek nisu izašli iz štofanih trapezica. Pa ne piše se valjda, za boga miloga, književnost zato da je netko čita.
Kakva je uostalom bila ta književnost što se čitala na FAK-u? Perolaka? Živa i vrckava? Duhovita? Ako jest, a kažu da jest, onda sigurno ne može valjati. Književnost je dobra, tako barem misle uvažene glave i velika većina onih što sastavljaju školske čitanke, jedino ako čovjek čitajući umre od dosade.
Ako niste od onih poput Prosperova Novaka, koji za potrebe političkog trenutka vrlo ružno i agresivno opanjkava kolege, ne bi li se tako kao i Ivo Banac zavukao što dublje u prkno trenutno vladajuće garniture, ako niste poput gospođe Vuković Runjić, koja tek rekreativno predaje kreativno pisanje, što je, izgleda, sasvim dovoljna referenca za hrabro sekundiranje maloprije spomenutom, ako dakle imate nešto iskustva sa svakodnevnim, divnim i istovremeno iscrpljujućim predavanjem lijepe književnosti, bit će vam odmah jasno da s autorima poput Homera i Dantea, Marulića i Zoranića, Reljkovića i Miošića ili Mažuranića i Preradovića danas za čitanje nećete zainteresirati baš nikoga, a kamoli svojeglavo biće u pubertetskoj groznici.
Njihova djela mogu se poučavati kulturološki, ali očekivati od srednjoškolaca da će ih iščitavati u cijelosti iluzija je bez presedana.
Gleda čovjek i ne vjeruje, zar ovdje doista netko misli da je upravo Biblija temelj na kojem je moguće izgraditi budućeg čitatelja?
Zar netko ovdje doista misli da će nekog zainteresirati za poeziju stihovima kao što su: ‘Knjigu piše od Kotara kneže/po imenu starac Radovane/ter je šalje pobratimu svomu/Milovanu od gorice crne’.
Ili: ‘A pengatur vrhu svega/ima volju i oblasti/da ne štedi nijedne masti/kako hoće da sve penga’.
To vam dođe otprilike isto kao da privlačnog momka ili damu vabite u postelju, a pritom vam je glavni argument taj što imate sidu. Možete misliti kako će biti zainteresirani.
Činjenica da mladi ljudi iz generacije u generaciju sve manje čitaju pokazatelj je da se nešto krivo radi i da su promjene nužne. Ostavimo sad po strani famoznog Štulića kojeg su se zadnje vrijeme svi uhvatili kao pijani plota. Lektiru valja aktualizirati, učiniti opipljivom, pisce lektirnih naslova treba učiniti vidljivima. Da netko ne misli kako su se pisanjem bavili samo neki imaginarni i odavno istrunuli tipovi oko čijih spomenika mamuran baulja na ekskurzijama.
Što se lirike tiče, umjesto nerazumljivih i nepotrebnih Vetranovića, Zlatarića i Katančića, primjerice, u lektiru se mogu uvrstiti pjesme Borisa Marune, Tatjane Gromače ili Olje Savičević Ivančević.
Petrarkini soneti lijepo se mogu komparirati sa sonetima Milka Valenta. Umjesto dosadnog Augustina, koji je djecu plašio paklom, a znatiželju smatrao grijehom, autobiografska proza može se kudikamo zanimljivije tumačiti na primjeru svježeg i uzbudljivog Bekima Sejranovića.
Zašto, recimo, umjesto nama stranog i potpuno apstraktnog Evgenija Onjegina ne bismo čitali Radakovićev roman u stihovima ‘Što će biti s nama’? Umjesto danas sterilnih renesansnih eseja eseje Igora Mandića i Mirka Kovača?
Zašto se za promjenu Nemčićevi i Mažuranićevi putopisi ne bi zamijenili izuzetnim putopisima Jasena Boke i Željka Malnara? Naprimjer. Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Putovanje s Bokom i Malnarom možda će vas i dovesti do Nemčića i Mažuranića, ali obratno vrlo teško.
Modernizacija, aktualizacija, nazovite to kako hoćete, nameće se stoga kao nužnost i ne treba je se bojati. Plašenje babarogama i gubitkom nacionalnog ideniteta kojim se bave ocvali samoprozvani bardovi nacionalne kulture ionako su tek priče za malu djecu.
Glasovi onih koji se proteklih tjedana iz bilo kojih razloga protive tome da se stari, pohabani naslovi zamijene novima, a takvih nije malo, naprosto su glasovi ljudi koje je pregazilo vrijeme. Vapaji onih što vječno žive u prošlosti i zaziru od svega što je novo, suvremeno i u koraku s vremenom.
Da su kojim slučajem rođeni sredinom petnaestog stoljeća, oni bi tvrdoglavo inzistirali na prepisivanju guščjim perom, a Gutenbergov stroj razbijali bi maljevima.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 15.3.2016.
