Kada bismo pojmove kao što su nacionalizam, ksenofobija, šovinizam ili pak homofobija matematički komparirali na način da u brojnik razlomka kao varijable postavimo njihovu genezu, njihov raison d’etre, ciljeve i konkretne primjere primjene u praksi, u nazivniku bi uvijek i bez iznimke stajala mržnja.
Mržnja i netrpeljivost kao rezultat straha i mentalne insuficijencije. Samim time – budući da je dakle mržnja zajednički nazivnik, i da je u osnovi manje važno je li ona usmjerena prema Sirijcu ili Srbinu, muslimanu ili pederu – ispunjen je osnovni preduvjet za nešto što bismo u teoriji mogli nazvati mrzilačka ekonomičnost, a što se u praksi manifestira tako da jedna usta smjernoga hrvatskog nacionalista, uzmimo, istovremeno hrane i šovinista i homofoba.
Riječ je, kako vidite, o gotovo savršenoj kohabitaciji, idiličnom odnosu u kojemu načelni podstanar nakon nekog vremena počinje sebi prisvajati prava najmodavca.
Nacionalisti su individue bez individualnosti, kako je pisao Danilo Kiš, izvan svog opredjeljenja oni su nule. Njihovi ciljevi uvijek su dostižni, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli.
Većinu svojih momentalnih ‘problema’ domaći će nacionalist tako riješiti postavljanjem žice na granicama. Istovremeno, homofob sustanar svoje će, s jednakim pravom i žarom, vrlo efikasno riješiti referendumom i Ustavom. Pardon, U-stavom.
Ološ iz nužde
Jasna stvar, u zemlji u kojoj toliku većinu čini opljačkana i preplašena masa, u kojoj, uostalom, za takve pothvate postoji izvrsna medijska logistika u vidu teve emisija što ih vode iskompleksirani patuljci neonacisti, to dakako i nije neki big deal.
Nacionalisti su pritom, primijetili ste, vjerujem, ovih dana, stopostotni vlasnici apsolutne istine. Oni su vas spremni povesti, stati na čelo kolone, podnijeti žrtvu ne bi li na taj način spasili vas koji ništa ne razumijete.
Riječ je naprosto o spodobama koje su svijest o vlastitoj limitiranosti pretvorile u zavodljivi osjećaj omnipotentne izabranosti.
Mesijanstvo, međutim, kvari vid pa oni teško mogu vidjeti koliko su zapravo bijedni. Svoj strah oni će stoga uvijek opravdati nekakvom ugrozom, nekakvom vječitom opasnošću.
Vazda je na stvari nekakvo pitanje života i smrti. Ne bi oni, jebiga, ni bili nacionalisti – baš kao što ni oni paranoici iz vica ne bi bili paranoični da ih non-stop netko ne prati – da im nad glavama stalno ne visi Damoklov mač zatiranja nacionalnog bića.
A njihov nacionalni mitos, ništa se tu nije promijenilo, čitav je sazdan od, kako je ono išlo, pomozite mi, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika.
Osnovna namjera svih nacionalista jest dokazati kako je njihova pokvarenost egzogene prirode, da nastaje zbog vanjskih uzroka. O tome je svojedobno ingeniozno pisao Viktor Ivančić u BH Danima: ‘Nacionalisti su politička bića na vječitom početku, jer im je uvijek i iznova namjera pokazati da su primorani biti to što jesu. Cjelokupna povijest nacionalističke retorike, uostalom, svodi se na golemi niz pokušaja da se ološ predstavi kao ološ iz nužde. No nužda ne proizlazi iz vanjskih okolnosti, nego iz njihove prirode.’
Plagijat
Ako su vam se možda, dok ste čitali gornje retke, pojedini dijelovi ovotjedne kolumne učinili otprije poznatima, kao da ste ih, uzmimo, već negdje vidjeli, pročitali, ili vam se možda, zašto ne, poznatim učinio čitav tekst, slobodno možete biti ponosni na svoje zapažanje.
Dobro vam se činilo. Gornji članak, od riječi do riječi, od zareza do zareza isti, objavio je prije točno godinu dana, pod naslovom ‘Nacionalizam je jeftini pokušaj da se ološ predstavi kao ološ iz nužde’, stanoviti Branko Detelj, i to kao dio svog znanstvenog istraživanja u kojem proučava genezu i prirodu nacionalizma, a ja vam ga, evo, ovdje nudim kao svoju umotvorinu.
Zašto? Zato što to jednostavno mogu. Mogao bih sada reći kako sam članak zaboravio staviti u navodnike, kako sam slučajno zaboravio navesti ime autora i podatak gdje je članak prvotno objavljen, godinu i mjesec, broj znanstvenog časopisa, sve po pravilima službe, kako već slijedi, ali to bi bila notorna laž.
Ovotjednu kolumnu zamislio sam zapravo kao posvetu nastojanjima da se intelektualna krađa legalizira i učini poželjnom.
Nakon što je pokušaj utvrđivanja je li ministar znanosti Barišić plagirao svoj znanstveni rad ‘Does Globalization Threaten Democracy’ neslavno propao, što je na koncu rezultiralo ostavkom predsjednika Odbora za etiku u znanosti i viskom obrazovanju Vlatka Silobrčića, u Hrvatskoj više ništa neće biti isto.
Plagiranje se više neće promatrati kao kužna i nečasna rabota, već kao hvalevrijedan postupak i neizbježna referenca za dobivanje lukrativnih društveno-političkih funkcija.
Od svih postojećih znanstvenih metoda kojima se mogu služiti u svom pregalačkom radu, ovdašnjim je homo cylindriacusima, eto, najmilija baš metoda srednjovjekovnog samostanskog prepisivanja tuđih znanstvenih radova.
Nije, naravno, ministar znanosti prvi ni zadnji koji se okitio tuđim perjem i tuđu pamet predstavio kao svoju. Lani je tako samo u Zagrebačkom holdingu otkriveno čak 306 zaposlenika s krivotvorenim svjedodžbama i diplomama. Poznato je da je i sam Otac Nacije tuđe radove volio potpisivati svojim imenom.
Milijan Brkić upravo piše novi diplomski rad nakon što je prvi ‘iskompilirao’ od Stanka Tomića. Anto Đapić doslovce je prepisao 116 od 176 stranica iz knjige svog mentora Borisa Kandarea i postao magistar znanosti. Fakultetski profesor Božo Skoko svojedobno se našao u fokusu javnosti zbog toga što je plagirao Dežulovićevu novinsku kolumnu. Ustavna sutkinja Snježana Bagić prepisala je gotovo pedeset posto rada od svog kolege Teodora Antića, pa onda mrtva hladna izrazila žaljenje zbog propusta što to nigdje nije navela.
I tako dalje i tome slično, mogli bismo do preksutra. I ne bi, naravno, puko prepisivanje bilo toliki problem samo po sebi da ne generira čitav niz drugih problema i da ne šalje poruku kako uvijek najbolje prolaze oni koji kradu i lažu.
Plagiranje je vrh sante leda. Cijenu ovoga plaćamo svi. Cijena ovoga je društvo nesposobno se održati u današnjem globalnom svijetu. Mi, kao nacija, osuđeni smo na nestanak ne zato što nam se smanjuje broj stanovnika (ima nacija puno manjih od nas!) nego zato što smo kulturološki inferiorni i nekompetitivni. Naša intelektualna elita je u prosjeku ‘intelektualni propalitet’.
Ako vam se zadnjih pet rečenica možda učinilo poznatima, kao da ste ih već negdje čuli ili pročitali, slobodno možete biti ponosni na svoje zapažanje. Dobro vam se činilo. Tim rečenicama je problem intelektualne krađe u Hrvata opisao Dejan Vinković, ravnatelj čakovečkog Instituta sinergije znanosti i društva. Je l’ to trebalo staviti u navodnike? Ako jest, ispričat ćemo se za otprilike deset godina.
