Bilo je naposljetku samo pitanje vremena kada će se od prvog potpredsjednika Vlade i samog nosivog stupa najhrvatskije od svih dvjestotinjak hrvatskih stranaka ograditi i jedan od najviđenijih kaptolskih opinion makera Ivan Miklenić.
‘Najjača politička stranka, koja ima velike zasluge za stvaranje samostalne Hrvatske, postala je najednom nesposobna prepoznati što je stvarno u službi općeg dobra, odnosno interesa Hrvatske’, napisao je tako uvodničar Glasa Koncila komentirajući u svojoj zadnjoj kolumni krizu aktualne vlasti.
‘Kada je u javnosti zaživjela afera ‘Konzultantica’, kako su je krstili mediji, i kada je postalo više nego jasno da bez obzira na pravnu krivnju ili odgovornost neupitno postoji moralna i politička odgovornost, umjesto poteza koji bi bili u službi stvarnoga općega dobra, došli su potezi koji znače spašavanje samo jednog čovjeka pošto-poto, pod bilo koji visoku cijenu.’
Njegovoj košarici Karamarku prethodio je dramatični apel vrlih muževa okupljenih u nečemu što se zove Hrvatska biskupska konferencija. Ovdašnji biskupi smatraju pogubnim produbljivanje postojećih podjela temeljem otklona od istine i uskih sebičnih interesa.
‘Bolno je promatrati postupke s nedostatkom odgovornosti i nebrige za vrijednosti koje su u temelju slobodne hrvatske države, a za koje su podnesene tolike žrtve hrvatskih branitelja.’
Bilo je, ponavljam, samo pitanje vremena. Otklon od dojučerašnjih drugova i suboraca kada kola krenu nizbrdo čest je refleks domaćih velmoža čvrstih desnica.
Nemam apsolutno nikakvih simpatija spram Tomislava Karamarka, ali moram priznati da mi je bilo uistinu bolno promatrati kako se od njega ograđuju čak i oni koji su ga do pred neki dan primali na redovitim tjednim konzultacijama i koji su u dobroj mjeri supotpisali ovaj horor kojemu svjedočimo proteklih mjeseci.
Kao kada se majka odjednom zasrami svoga djeteta. Otprilike tako nekako izgledao mi je opisani popovski cirkus zadnjih dana. Na kraju balade, rješenje svih problema biskupi su, kako je i red, povjerili Bogu.
To je vrlo zanimljivo. Ne znam jeste li primijetili, ali svaki put kada netko od najgrlatijih domoljuba, kojima su inače puna usta morala i poštenja, napravi neku pizdariju ili ga ulove s prstima u pekmezu, svaki put se vrući krumpir elegantno gurne u božje ruke.
Uvaljivanje vlastitih marifetluka Bogu u krilo najvrliji hrvatski sinovi i kćeri pretvorili su tako u – što bi rekao stari Fric, znate onu o buterbrotu – svemirski zakon. I gotovo je nevjerojatno kako se Bog na njihove pozive uvijek ogluši. Ni prstom da bi mrdnuo.
Gromoglasna tišina s nebesa kao odgovor na glasove vapijućih u hrvatskoj pustinji mogla bi stoga poslužiti kao vrlo čvrst argument u svakoj sljedećoj debati o postojanju Svevišnjega.
Bremenita nacionalna povijest prepuna je takvih primjera – rješavanje problema Bogu su povjerili i Derenčin na Krbavskom polju, i Šubić kod Sigeta, naći ćete u Karnarutića, i Zrinski u Bečkom Novom Mjestu, znamo kako je završilo – ali da sad ne gnjavim s poviješću, zadržimo se tek na nekoliko recentnih primjera.
Sjećate se, recimo, Nike Kovača koji je prošle jeseni, par sati prije odlučujuće utakmice s Norveškom, svoju sudbinu i izborničku klupu uvalio u Njegove ruke. Znamo kako je završilo.
Sličan eksperiment iskušao je samo par mjeseci kasnije i rukometni izbornik Babić prije polufinalne utakmice europskog prvenstva sa Španjolskom. Znamo kako je završilo.
Ili, recimo, predsjednica Grabar-Kitarović, koja je svoju racionalnost, toleranciju i pravičnost također povjerila Svevišnjem. Znamo kako je završilo.
‘Jedino nas božja snaga i pomoć mogu izvući iz svega, sigurno je da sami ne možemo’, zavapila je tako i nekadašnja časna Bernardica Juretić nakon što je imenovana ministricom socijale u Oreškovićevoj Vladi. Znamo kako je završilo.
Pa onda već spominjani Tomislav Karamarko koji je onih obećanih hiljadu eura za svako novorođeno dijete naumio izvući upravo iz Njegova novčanika. Znamo kako je završilo.
Pa onda opet Karamarko koji se Gospodinu obratio za pomoć i oko afere ‘Konzultantica’. Znamo kako je završilo.
Gospod – ništa. Molbe potrebitih lete u nebo, Bog, jebiga, ni mukajet. Nema ga. A dvije hiljade i kusur godina posao mu je išao sasvim solidno.
Hoće to tako, život je kurva, ono što nije pošlo za rukom ni najgenijalnijima među nama, uspjet će na kraju popovima i hadezeovcima. Nakon svih biblioteka ispisanih knjiga, nakon nepojmljive gomile spaljenih na lomačama, nakon svih debata, dokaza i osporavanja, čini se da napokon imamo nešto za što se možemo uhvatiti.
Možete stoga slobodno zaboraviti renesansne fizičare i astronome, francuske prosvjetitelje, Bakunjina i Einsteina, Harrisa i Dawkinsa, Hitchensa i Dennetta, Billa Mahera i Lawrencea Kraussa. Zaboravite pamet, zaboravite znanost, ostavite po strani vjeru i nadanja. Do pojave Hrvata i HDZ-a nikada se teologija nije susrela s takvim džinovskim izazovom.
Zaista, zaista, kažem vam, baš nitko nikada nije uspio dokazati nepostojanje Svemogućeg Boga Oca tako jasno i jednostavno kao najveći hrvatski domoljubi.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 14.6.2016.
