Na kraju cijele ove parade oko ostavke Borisa Jokića i njegova ekspertnog tima za provedbu cjelovite kurikularne reforme bilo bi zaista iluzorno, i prema vlastitoj pameti vrlo neodgovorno, misliti kako je propast reforme odgojno-obrazovnog sustava rezultat neslaganja stručnjaka oko pitanja reorganizacije osnovnog školstva, lektire, vrednovanja učeničkih postignuća, nedorečenosti u sadržajnom, konceptualnom ili izvedbenom smislu, nedovoljne zastupljenosti autoriteta iz tzv. STEM područja ili nečeg desetog što kao razlog ovih dana navode upravo oni kojima je bilo strašno u interesu da se zahuktali proces reforme naprasno prekine.
Reforma je pala zbog mnogo prizemnijih razloga. Pala je zbog jeftine ideologije. Sve ostalo bajke su za malu djecu.
Sve što se u ovome društvu događa u zadnjih, uzmimo, pola godine, svi događaji i procesi što su obilježili spomenuto razdoblje – počevši od sumanutog, perverznog povijesnog revizionizma, narušavanja slobode medija, govora i mišljenja, do sustavnog uništavanja civilnog društva lijeve provenijencije – mogu se svesti na jednostavnu matricu ideološkog razračunavanja po uhodanom principu ‘ili mi ili oni’. Naši ili vaši.
Pod krinkom borbe za tuđa prava, financijskog rasterećenja ili tobožnjeg pluralizma, što ovisi o trenutku i potrebama, stvara se staljinistička atmosfera obračuna s neistomišljenicima.
Najprije ćete ostati bez dotacija, onda bez posla, već sutra bez zubiju, a prekosutra, kako je krenulo, doslovce bez glave.
‘Gospodin Jokić ponaša se kao da je SDP još uvijek na vlasti, tome treba stati na kraj’, otelo se tako gospodinu Ilčiću, uzbuđenom kao prije prvog seksa, na saboru HDZ-a u Lisinskom, i upravo ta rečenica najbolje potvrđuje sve dosad napisano.Sada je na vlasti netko drugi, a kome nije pravo, kako je objasnio za N1, morat će se strpjeti tri i pol godine.
Moglo se to, doduše, reći i nešto drugačije: ‘Unatoč tome što je za mene glasala tek uža familija i susjedov pas, sada sam dio vlasti i ja, a svi koji se ne slažu sa mnom bit će proskribirani.’
Kurikularna reforma, baš kao i svaka ozbiljna reforma u toj fazi, imala je mana i nedostataka. Sve te mane, međutim, dugoročno gledano činile su se mizernima u odnosu na prednosti koje je ovako zamišljena reforma mogla polučiti.
Recimo to ovako: da je kojim slučajem Jokićeva reforma školstva zaživjela u svojoj punini, svi budući referendumi o braku bili bi nemogući, a u nekoj eventualnoj, pretencioznoj povorci za život za petnaestak godina hodali bi tek Ilčić, Markić, Bozanić, Košić i Kordić. A to je, naravno, nešto što je trebalo svim silama spriječiti.
Eliminacijom najvažnije društvene reforme u zadnjih četvrt stoljeća, gospodin Jokić posredno, a naraštaji klinaca neposredno, uvjerili su se, ispričavam se na lošem francuskom, kako će vas uvijek najviše izjebati oni što nikada ne onaniraju.
Korifeji klerikalne desnice ovih su dana tako izrazili svoj ponos činjenicom da je reforma adaktirana do daljnjega. Njihovo likovanje posve je razumljivo. Na nama je tek da njihovu ponosu pretpostavimo vlastiti osjećaj duboke zabrinutosti. Svako društvo, naime, čak i ono s neupitnim demokratskim nasljeđem, ima svog ladislava i željku, svog tomicu i tihomira, svog josipa i vladu.
Nije u tome problem. Problem je u nečem drugom. U uređenim državama oni opstaju na marginama i znaju da im je tamo mjesto. U Hrvatskoj su, međutim, dio mainstreama i vode glavnu riječ. Ako to nije razlog za zabrinutost, na znam što jest.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 31.5.2016.
