‘Odlučila sam da ove godine neću ići ni u Jasenovac ni u Bleiburg. Neću, jer više ne želim sudjelovati u tim podjelama. Ne želim kao predsjednica participirati u njihovu daljnjem intenziviranju. Želim to završiti.’
Upravo tim je riječima, razočarana dubokim ideološkim podjelama u društvu, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović novinarki Jutarnjega lista rastumačila svoje viđenje skandala oko komemoracije žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu, koju su zbog povijesnog revizionizma i rehabilitacije ustaštva ove godine odlučili bojkotirati Srpsko narodno vijeće, Zajednica židovskih općina i Savez antifašističkih boraca.
Ovako na prvu loptu, odluka predsjednice Grabar-Kitarović nekome bi se mogla učiniti racionalnom i hvale vrijednom. Hrvatsko društvo jest bolesno, podijeljeno, posvađano oko mučnih pitanja iz prošlosti i bilo bi zaista krajnje vrijeme da se jednom za sva vremena apsolviraju zbivanja iz prve polovice četrdesetih godina prošloga stoljeća i da se krene dalje. Kao sav normalan svijet.
Kada se, međutim, stvari malo bolje razmotre, postaje kristalno jasno kako je riječ o jednom vrlo opasnom i ustvari skandaloznom rezonu. Za razliku od prošle godine kada je u Jasenovac otišla privatno (o čemu nas je naknadno obavijestila na svom Facebook profilu) i u potpunoj tajnosti odradila formalnost, tek zgodnu predstavu za ljubav međunarodne javnosti, prilikom koje je, eto, sasvim slučajno, tko bi se još, molim vas lijepo, zajebavao sa sitnicama, propustila izravno osuditi ustaški režim i spomenuti tko su bili zločinci a tko žrtve, godinu dana iskusnija i mudrija šefica države ovog se proljeća odlučila za nešto drugačiju taktiku.
Sve ideološke podjele u društvu odlučila je razriješiti jednim skandaloznim glajhšaltungom, tako što će u isti koš strpati nešto što se po svojoj ideji, po svom modusu operandi, posljedicama i nasljeđu ne može uspoređivati. Naravno, ovakva nasilna i perverzna uravnilovka nije prvi pokušaj takve vrste pomirbe nepomirljivog kojem smo svjedočili u zadnjih četvrt stoljeća.
Slučaj je, eto, htio da je njena ideja publicirana točno dvadeset godina nakon što je novinar Ferala Marinko Čulić publicirao tekst ‘Kosti u mikseru’ u kojem lucidno razara Tuđmanovu plan ‘Projekta Jasenovac’ i njegovu namjeru da po uzoru na caudilla Franca i njegovu ‘Dolinu palih’ – gdje je ovaj izmiksao kosti falangista i republikanaca – lopatom prekroji povijest i na jednome mjestu izmiksa kosti žrtava ustaškoga režima i kosti križnoputaša.
Ono što tada nije uspjelo caudillu Franceku, uspjelo je petnaestak godina kasnije načelniku općine Dugopolje Zlatku Ževrnji, koji je na jednom mjestu, na spomen-obilježju ‘svim poginulima na svim stranama’ iskemijao sumanutu kupažu od kostiju partizana, domobrana, ustaša i branitelja iz zadnjega rata. Zašto se onda, rezonira valjda gospođa Grabar-Kitarović, taj lijepi običaj s lokalne razine ne bi jednostavno preslikao na nacionalnu razinu.
Izgleda, međutim, da predsjednica države – koja unatoč silnom trudu nikako ne uspijeva sakriti na čijoj strani joj je srce i čiji će mandat ostati upamćen tek po jednoj ‘hrabroj’ državničkoj gesti, izbacivanju Titove biste iz dvora na Pantovčaku – ne razumije ili se samo pravi da ne razumije kako društvo funkcionira.
Ideološke podjele ne mogu se izbrisati tako što će se u isti koš strpati borci NOB-a i ustaški mesari, niti će nestati perverznim stavljanjem znaka jednakosti između Jasenovca i Bleiburga. U tom smislu za početak bi, recimo, mnogo važnija i korisnija bila jedna oštra, jasna i nedvosmislena osuda zla. Iskrena, nenametnuta i bez dodatnoga ‘ali’.
Nešto takvo, međutim, dosad nismo imali prilike čuti. Ni s Pantovčaka, ni s Markova trga. Štoviše, tako dugo dok glavnu riječ u ovome društvu vode likovi koji Pavelićevu državu smatraju ‘osvarenjem tisućgodišnjeg sna’, a njegove krvoloke šehidima, ovdje mira i pomirbe ne može i neće biti, a ideološke podjele bit će još dublje.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 3.5.2016.