More tužnih, krvavih i potresnih priča ispisala je povijest u ovih otprilike dvjestotinjak hiljada godina otkako je ‘mudri čovjek’ odlučio prestati biti majmun i postati besprizorna svinja.
Malo čime je ljudska prošlost žigosana u tolikoj mjeri kao nasiljem, terorom, pogromima, spaljivanjem, holokaustima, genocidima, staljinističkim čistkama, masakrima i holodomorima.
Pa ipak, ni sudbina Indijanaca u doba pomahnitalih katoličkih konkvistadora, ni sudbina heretika u doba inkvizicije, ni sudbina ukrajinskih seljaka u doba Staljina, ni sudbina Židova u doba Hitlera, ni sudbina Tutsija u Ruandi, ni sudbina Herera u doba Lothara von Trotha, ni sudbina Armenaca u doba Envera Paše, ni sudbina Kurda u doba Saddama Husseina, baš ništa se, eto, od svega toga ne može usporediti s terorom koji trpe vjernici i Hrvati s pedigreom u vlastitoj državi.
To kako otprilike pet posto neznabožaca, antifašista, ateista i domoljubnih heretika, po zadnjem popisu stanovništva, prca u mozak i maltretira otprilike devedeset pet posto manjinskih katolika i pravih Hrvata, to više ni pas s maslom ne bi mogao pojesti.
Ne treba stoga čuditi što su na poziv jednog varaždinskog saborskog zastupnika u obranu prezrenih ustali i pučka pravobraniteljica, i Agencija za elektroničke medije, i Hrvatsko novinarsko društvo, kao i sve raspoložive falange dežurnih policajaca duha.
Svi su se odjednom našli strašno uvrijeđenima. Tužili bi većinu od pet posto zbog duševnih boli.
Lijepa Naša preko noći se tako na karti svijeta etablirala kao zemlja s najvećim brojem duševnih bolesnika po glavi stanovnika.
Kad čovjek malo bolje pogleda, zaista je tako. Sve bolesnik do bolesnika. Bolesnici su, što bi rekao pjesnik, na ključnim mjestima, bolesnici su u glavnim vijestima. Na džinovskim plakatima u boji, kako je ono išlo dalje?
Mi danas živimo doslovce u vremenu bolesnika. Kina danas nema toliko registriranih stolnotenisača koliko mi imamo registriranih duševnih bolesnika.
Cijela država pretvorila se tako u jedno veliko Vrapče. Jedini koji ne emigriraju iz ove bijedne vukojebine su psihijatri.
Nego, kako taj teror nad pravovjernim Hrvatima izgleda u praksi? Kao zgodan primjer može nam poslužiti slučaj Darija Harjačeka, redatelja rođenog u Ivancu, koji je prije nekoliko dana, malo nakon podneva, biciklirao centrom Zagreba u majici na kojoj su bili otisnuti srp i čekić. Biciklirao tako dugo dok ga nepoznati prolaznik, ničim izazvan, nije oborio s bicikla, pljunuo mu u lice i počeo mu jebati majku komunističku.
Zalud se varaždinski umjetnik Ivan Mesek, čovjek koji je osmislio dizajn čitave linije sličnih proizvoda, trudio objasniti kako nije riječ o provokaciji, kako je riječ o umjetnosti, a ne ideologiji. Za bilo kakva objašnjenja, nažalost, već je bilo prekasno. U nas je na snazi lijepo staro pravilo ponašanja – prvo udri, zgazi, ubij, pa tek onda traži objašnjenja.
Ili, recimo, slučaj Maje Sever, Tatjane Munižabe i brojnih drugih novinara i novinarki koji su zbog provociranja i maltretiranja nemoćnih Hrvata smijenjeni s radnih mjesta. Ili, recimo, sve brojniji slučajevi intelektualaca i građanskih aktivista koji su zbog izgovorene i pisane riječi zaslužili jedino da im se razbijaju glave na javnim mjestima.
Za primjer drugima koji bi se već sutra možda usudili pomisliti kako gostovanje Marka Perkovića po osnovnim školama i prikazivanje Sedlarova filma o Jasenovcu na satovima vjeronauka predstavlja skandal bez presedana, a ne pitanje pluralizma i demokracije.
Ne znam za vas, ali osobno baš nikada nisam doživio da ateist napada vjernika zbog toga što je vjernik. Nebrojeno puta, međutim, doživio sam suprotno. Nikada nisam doživio da kozmopolit napada bedastog nacionalista zbog toga što je glupavi nacionalist. Mnogo puta doživio sam suprotno. Kao što nikada nisam doživio da pušač napada nepušača, nego obratno. Kao što nikada nisam doživio da manjina napada i ugrožava većinu, nego upravo suprotno.
Mogao bih tako nizati primjere do iduće kolumne. Apel pomahnitalih obješenjaka iz većinskog, nacionalističkog i teokratskog hrvatskog krda da se to isto krdo zaštiti od ‘agresivne manjine’ predstavlja stoga vrhunac hipokrizije i cinizma, i bjelodani je dokaz u kakvom društvu duševnih bolesnika danas živimo.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 27.4.2016.
