Čitam u novinama razgovor s jednim od najznačajnijih hrvatskih teoretičara književnosti i posljednjim ministrom kulture i prosvjete SR Hrvatske, znanstvenikom i esejistom Milivojem Solarom.
Njegova Teorija književnosti iz ’76. biblija je za svakog tko je u zadnjih tridesetak godina nešto, barem površno, čeprkao po književnosti.
Premda osamdesetogodišnjak, Solar fascinira lucidnošću. Nije homo politicus. Razgovor protječe u evociranju davnih dana. Nekih, rekli bismo, boljih vremena.
Od aktualne političke situacije, međutim, ne može se pobjeći. Upitan za komentar o momentalnim ministrima kulture i obrazovanja, Solar lakonski odgovara: ‘Što je narod birao, to je i dobio.’
Da je, kaže, kao dijete pao u komu i probudio se prije petnaestak godina, primijetio bi da se svijet promijenio, ali ne toliko da se na njega ne bi mogao priviknuti. Da je, međutim, u komu pao prije petnaestak godina, tamo negdje početkom 2000-ih, i probudio se danas, s proljeća 2016., osjećao bi se vrlo loše. Probudio bi se u nekom potpuno novom svijetu. Nekom vremenu apsurda.
Ne bih htio o vama, ali bolju definiciju ludila u kojem živimo ja već dugo nisam čuo. Žali bože duga vremena, mislim o tome, da je zdrav čovjek zaspao najesen prošle godine i probudio se prekjučer, tamo negdje krajem marta, nećemo dalje, pomislio bi vjerojatno kako je, eto, prošlo otprilike petsto godina otkako je sklopio oči. Nažalost, petsto godina unatrag.
Društvo nam je katapultirano pet vjekova rikverc, a prosvjetiteljstva nigdje na vidiku. Jedna od najpogubnijih karakteristika ‘onoga što je narod birao’ jučer jest posvemašnji nedostatak odgovornosti prema onima koji dolaze sutra. Danas se, naime, ne baštini od prijašnjih, danas se tek posuđuje od sutrašnjih. ‘Ono što je narod birao jučer’ danas živi kao da sutra ne postoji.
Okrenimo stoga, barem na trenutak, ploču na drugu stranu. Jednoga dana neće biti svih tih karamarkića i brkića. Neće biti ilčića i markića. Košića ni bozanića. Petrova ni kitarovića. Bujaneca ni hassanbegovića. Kovačića ni čakaruna. Što će ostati?
Što će korifeji takozvane konzervativne revolucije, koji se danas ćute tako moćnima i gude kajde po kojima vi plešete, ostaviti onima koji dolaze sutra? Onima u koje su se još jučer kleli i kojima su, nema tome dugo, obećavali, brate, hiljadu eura barem.
Ili, recimo, onima koji već danas, što bi rekao pjesnik, rasturaju Engleze, Švabe i Ruse na matematičkim olimpijadama, a koji su jednom nogom već prekoračili Breganu i Macelj. I to pod egidom vlastitog znanja i superiornosti, a ne pod rotirkama MUP-a kao guzonje iz Sabora.
Što će im to oni, da kažemo pravo ujevićevski, namrijeti u baštinu?
Neće to, ne bojte se, biti razum. Neće biti slobodarstvo, otvoreni um ni kritičko mišljenje. Neće to biti nade ni jednake mogućnosti za sve. Neće to biti ljubav, bratstvo ni jednakost. Neće biti mir ni tolerancija.
Ostavit će im beznađe i sparušenu zemlju. Isključivost i mržnju prema drugačijem. Ostavit će im šehide i ustaške kape. Sedlara i Alića, Hitreca i istinu o Jasenovcu. Ostavit će im da glođu kosti jer drugo neće imati. Vaše otkaze na poslu i agresivni nacionalizam. Domoljublje od kojeg se neće najesti kruha.
Ostavit će, da skratim, tek molitve i kadaver tobožnjeg sveca, koji možda nema jednu ruku, ali zasigurno ima četiri uda, od kojih vam je jedan već neko vrijeme duboko u prknu.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 19.4.2016.
