Prije nekoliko dana, čuli ste, vjerujem, nešto o tome, u Splitu je u kasnim večernjim satima otet pisac Ante Tomić.
Po završetku treće večeri ovogodišnjeg izdanja Pričigina, dotični je, navodno, u društvu prijatelja zavodljivo odbijao dimove ispred splitskog Doma mladih, odjeven tek u minicu i crveni, čipkasti grudnjak. U jednom trenutku spomenutom su dvojcu prišli nepoznati napadači, prijatelja pospremili u bolnicu, a pisca ugurali u automobil i odvezli u smjeru Marjana, gdje su ga potom, više puta tijekom noći, naizmjence silovali.
Dan, dva poslije, iz Ministarstva kulture, dakle iz ustanove koja bi, između ostalog, trebala voditi brigu o piscima i o tome čime se pisci bave, stiglo je šturo priopćenje u kojem se osuđuje ovaj gnusni čin, uz nedvosmislenu napomenu kako je zapravo silovani, svojim izazovnim dekolteom i dugim nogama, sam isprovocirao nemili događaj.
Ok, manje je sad važno je li bilo baš do detalja ovako kao što sam opisao, ali jedno je sigurno, cijela priča svodi se upravo na tu otrcanu prispodobu o žrtvi silovanja koja je zahvaljujući svom jebozovnom ponašanju sama kriva za to što joj se dogodilo.
Ne može se, jebiga, u ovom bastionu kulture i finih manira izaći na ulicu u kratkom šosu i dekoltiranoj bluzici i očekivati da te netko neće naguziti protiv tvoje volje.
Nakon što su ga dakle napala dvojica kretena, ukrala mu šešir, a njegovom prijatelju razbila glavu, jedini komentar koji je povodom tog događaja ponudio ministar kulture sveo se tako na bedastu preporuku piscu neka se ubuduće ne izlaže toliko, neka drugi puta preko grudnjaka stavi barem kakav negliže.
Kada je prije dvije godine taj isti pisac na splitskoj Pjaci bio zaliven kantom govana, iz Ministarstva kulture nije reagirao baš nitko. Tada nam se to činilo skandaloznim. Iz današnjeg rakursa, međutim, takva se ignorancija doima itekako pametnom. Nekada su naime u Ministarstvu bili svjesni činjenice da su pametniji kada šute. Današnja garnitura u Runjaninovoj, svjesna vremena u kojem živimo, kao što vidite, više se i ne trudi skrivati svoje metastazirano ludilo.
Cinizam kojim su iz Ministarstva popratili fizički napad na pisca nije, dakako, izmišljotina trenutnog ministra i njegove kamarile. Riječ je tek o nastavku rata istim sredstvima. Već viđeni modus operandi. Nema tome dugo kako je Milorad Pupovac pisao pismo predsjednici Grabar-Kitarović, žaleći se na prijetnje koje primaju on i njegovi suradnici.
Dio njenog odgovora zaslužuje točan citat: ‘Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije.’
Stvari su dakle prilično jasne. Sve prijetnje i udarci koje primate idu na dušu isključivo vama. Odgovor predsjednice i komentar ministra kulture ne mogu se stoga protumačiti nikako drugačije nego kao blagoslov nasilja, odnosno svečano otvorenje sezone lova na sve glave koje misle drugačije od jedine moguće i propisane istine.
Koga to, uostalom, vrijeđaju pisci poput Tomića?
Troglodite kojima su jedini argumenti šake i kante pune fekalija zasigurno ne. Takvi ne čitaju ništa, u to možete biti uvjereni. Nameće se stoga zaključak da su napadi orkestrirani ‘odozgo’. Jesu li ih napadači čuli sa saborske govornice ili pak propovjedaonice zagrebačke katedrale (sjetite se Bozanića i njegove nedavne huškačke retorike kada je pričao o zlu u medijima) zapravo je manje važno. Dovoljno je strašno to što službena vladajuća politika između žrtve i vandala izabire biti na strani ovih potonjih. Žrtve nasilja uvijek su tako pojedinci koji nastupaju s manjinske pozicije.
Ovdje se, nažalost, zaboravlja činjenica da je sve najbolje što se ikada dogodilo u nekom društvu, u nekoj kulturi, uvijek kretalo s pozicija manjine. Kakve god. Svako pametno društvo upravo zato čuva svoje manjine kao kap vod na dlanu. One su generatori progresa. Bedasto društvo ih se odriče jer mu remete privid idile. Samo oni što se svojom voljom izdvajaju iz krda i na taj način prihvaćaju biti među slabijima garancija su napretka i boljeg sutra. Društvo koje ne štiti takve dokida samo sebe.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 5.4.2016.
