Za početak ponovimo gradivo: sva tragičnost hrvatske politike leži u činjenici da je kod nas svaka novoizabrana vlast u pravilu gora od svih ili barem većine onih što su joj prethodile. To je, naprosto, nešto što ovdje funkcionira na razini aksioma. Kad čovjek pomisli da ne može gore, svaki novi izbori uvjere ga u suprotno.
Zbog Karamarkove Vlade, jer ona je sve, samo Oreškovićeva nije, u zadnje vrijeme izuzetno je popularno romantizirati čak i Tuđmanovo vrijeme. Malo je toga, dakako, što bi se iz tog vremena moglo izdvojiti kao lijepo i romantično, međutim sama činjenica da se pojedinih segmenata Tuđmanove vladavine danas prisjećamo s nostalgijom dovoljno govori koliko smo kao društvo napredovali u zadnjih dvadeset godina.
Zgodna poveznica između devedesetih i današnjice svakako je ekspanzija rigidnog nacionalizma i križarski rat protiv satire. Tuđman je tako imao Šuška, Vukojevića, Šagolja i Feral, a Karamarko danas ima Hasanbegovića, Tepeša, Bujanca i Montirani proces.
Naravno, od samog početka, još u izbornoj noći, bilo je jasno vidljivo kamo sve ovo vodi, no čak ni oni najmaštovitiji među nama nisu mogli predvidjeti razmjere političke katastrofe kojoj upravo svjedočimo. Nepunih pet mjeseci od izbora, dva od načelnog formiranja Vlade (u trenutku pisanja ovoga teksta ona još uvijek nije formirana u potpunosti), jedan se zaključak nameće sam po sebi – riječ je o najgoroj Vladi od početka devedesetih.
Ako pogledate imena ljudi koji su postali ministri i doministri, ako pogledate njihovu učinkovitost i ekspeditivnost, ako pogledate prve korake i odluke, što je izdvojeno na listi prioriteta, što je označeno u rubrici najvećih problema, bit će vam jasno o čemu govorimo.
Nijedna prijašnja Vlada nije bila toliko kontradiktorna i međusobno posvađana, nijedna nije tako ustrajno radila na vlastitoj propasti, nijedna nije u svega dva mjeseca proizvela toliko afera i baš nijedna, barem u samome startu, nije imala toliko ministara s tako teškim svjetonazorskim ili pak kriminalno-gospodarskim utezima oko vrata.
Najsmješnija u svemu tome jest činjenica da je upravo ova Vlada predstavljena kao najbolja i najstručnija dosad.
Ostaje nam stoga tek da se zapitamo, onako volterovski, ako je ovo najbolje što Hrvatska ima, ako su ljudi koji trenutno vode ovu državu naši najvrliji sinovi, što bi se dogodilo i kako bi to izgledalo da su vlast u svoje ruke preuzeli najgori među nama.
Odgovor je logičan – bilo bi bolje.
Da je, recimo, veliki Voltaire kojim slučajem poživio do današnjega dana, ne bi trebao vucarati jadnog Candidea od Vestfalije preko Lisabona do Eldorada. Za demantiranje Petrovljeve teze o najboljem od svih mogućih svjetova bila bi mu dovoljna prva dva mjeseca vladina mandata.
U zadnjem broju Magazina Jurica Pavičić ocijenio je ‘ideološki sukob’ vladajućih ozbiljno precijenjenim i moguće da je donekle u pravu. Ako malo bolje pogledate, ova je vlast, svaka čast izuzecima, kao i čitava njena logistika, fantastični spoj neiživljenih apologeta desnih totalitarizama, jeftinih kokošara i notornih drumskih razbojnika. Većina njihovih dosadašnjih poteza u rangu je loše, petparačke komedije.
Ispast će na kraju da je iz vrha inicirano ukidanje Montiranog procesa uzrokovano tek jednim jedinim motivom – zavišću naspram genijalne i teško dostižne konkurencije.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 22.3.2016.
