Kako to već biva ovdje kod nas – imamo, jebiga, i mi neki svoj red i lijepe običaje – od čitave kurikularne reforme školstva, od svih problema obrazovnog sustava, inertnosti i zastarjelosti programa, od preopterećenosti i potplaćenosti nastavnog kadra, od prononsiranih tektonskih promjena i kopernikanskih obrata, od svih najava preslikavanja kanadskih i skandinavskih modela obrazovanja, od svih prijedloga i pokušaja da se kompletan sustav učini efikasnijim i konkurentnijim, od svega toga ostalo je na kraju dana tek jeftino i jalovo političko-ideološko prepucavanje.
Na kraju cijele priče, gungule i galame, teških riječi i petparačkih difamacija, sve se, eto, kako je i bilo za očekivati, ipak svelo na nešto što se kod nas romantično naziva domoljubizacijom školstva.
A o čemu je zapravo riječ? O čemu dakle govore, da spomenemo tek neke od poznatijih stručnjaka, potpredsjednik Vlade Karamarko i potpredsjednik Sabora Tepeš kada govore o domoljubizaciji školstva?
Govore, jasna je stvar, ni o čemu drugome nego o duboko zabrinjavajućoj namjeri da se nastavni proces pretvori u instrument indoktrinacije po mjeri stranaka na vlasti. Posve u skladu s naputkom što ga je još davno nekad, prije dvadeset godina, u atmosferi bjesomučnog domoljubnog ludila, proklamirao dr. Nedjeljko Mihanović: ‘U školstvo se, već od prvog razreda osnovne škole, treba uvoditi kult hrvatstva. Naša djeca moraju biti odgojena u duhu hrvatskog državotvornog domoljublja.’
Zadaća ovdašnjeg obrazovnog sustava, na kraju krajeva, nikada i nije bila ta da stvara nezavisne intelektualce i zdravomisleće ljude. Važnija od toga bila je produkcija blejavih intelektualnih uškopljenika koji će slijepo vjerovati u obvezujuće istine.
Sve ono što navodno nije valjalo nakon ’45., kada su obrazovni sustav, kultura i umjetnost bili upregnuti u jaram revolucije, s jednim jedinim ciljem, a to je idealizacija i apologija narodnooslobodilačkog rata i partije na vlasti, sve ondašnje pogreške i zablude, sada će se ponoviti navlas iste, samo s drugim predznakom i drugim bojama.
Ako je, naime, tada, početkom druge polovice dvadesetog stoljeća, sve prštalo od crvene boje, sada sve ima prštati od crnila. Umjesto indoktrinirajućeg socrealizma, danas svjedočimo pokušaju inauguracije neke vrste zaglupljujućeg patriotskog neoromantizma.
Dakako, najpogodnije za takvo što svakako jesu nastava književnosti i povijesti. Domoljublje naprosto ne funkcionira bez jezika, književnih okamina i slavnih bitaka.
Upravo to je razlog zašto danas u lektiri ne bi trebalo biti mjesta za nedržavotvorne pisce poput Jergovića, Ferića ili pak Tomića. Najbolje bi stoga bilo da se obavezna lektira svede na svega nekoliko knjiga, beletristiku Ivana Aralice i memoare Vladimira Šeksa.
Nastava domoljubne povijesti još je zanimljivija. Ako ćemo zaista, kako domoljubizacija školstva pretpostavlja, djecu odgajati isključivo u duhu hrvatstva, ako ćemo ih učiti tome da je računanje vremena krenulo devedesete godine, da prije toga nije postojalo ništa, da je naš svijet niknuo iz ruševina svetog obrambenog rata, ako ćemo im pričati o Vukovaru i Dubrovniku, postavlja se pitanje hoćemo li im pričati i o Osijeku i o Lori.
Hoćemo li im pričati o Velesajmu, Varivodama i Gruborima? Paulin Dvoru? Agresiji na Bosnu? Javnom spaljivanju Ferala? Pokušajima atentata na nezavisne intelektualce?
Hoćemo li djeci pričati o rehabilitaciji ustaštva, moralnom posrnuću i o tome da se upravo u tim prvim godinama stvaranja svijeta dogodila besramna pljačka i pauperizacija srednjeg sloja koja će obilježiti narednih pet generacija?
Naravno da nećemo. U obaveznoj lektiri i udžbenicima povijesti, provjerio sam, o tome ne piše ni slova.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 8.3.2016.
