Izašao sam iz hotelske sobe u mjestu Krk, otok Krk, a žena i mali, sređeni za večeru, desetak metara iza mene.
‘Sorry, ja rečeno da ste vi ovaj ford escort, je l’ možete da pomaknete car malo?’ presreo me čudnim miksom hrvatskog i engleskog neki zbunjeni tupan, Kanađanin, što li već. ‘Pomaknem… što?’ zbunio me. ‘Pa car. Trebalo bi car da pomaknete!’ pogledao me preko naočala kao da nisam normalan. ‘We want parkirati tu too!’
‘Dobro, nema problema, kasnije ću, sad žurim na večeru’, otpilio sam ga, a žena me sumnjičavo dočekala: ‘Što je htio ovaj od tebe?’ ‘Da pomaknem car’, odgovorio sam kratko. ‘Ajde na zajebavaj. Pa je li on normalan?’ ‘Slušaj, normalan sigurno nije, bit će da je predsjednik Vlade neke smiješne nebitne državice.’ ‘Ne vjerujem ti, lažeš. Ajmo pogledati registraciju.’
Našli smo na parkingu ne jedan nego tri službena, blindirana auta. Dva beemvejca i jedan audi. Parkirali su se na knap, zaista bi trebalo da pomaknem car… pomaknem što?? Jebote, što je meni???
Došli smo na terasu hotela i vidjeli da su nam neki moroni okupirali najboljih pet stolova uz ogradu. Ustvari, spojili su stolove u obliku slova U. Cijela dva reda, desetak bezveznih debila. A jadna žena još se na plaži palila kako će navečer dugo gledati dolje, u romantični trag mjesečine na moru, i spokojno pijuckati crno vino. Od mjesečine na moru ništa, ali ajde, stiglo joj je barem vino.
Sjeli smo za stol u trećem redu i krenuli da pojedemo malo sira kao predjelo. Samo, od novih gostiju nije se dalo ni jesti ni piti u miru.
‘Di ste, komunjare, majci vam ga stavim’, vikao je na sav glas jedan mamlaz, očito šef družine, u razdrljenom skupocjenom odjelu i ugraviranim grbom NDH na pečatnjaku.
‘Pa tko je ta stoka?’ pitala je žena ispod glasa.
‘A što ja znam, bit će da su neki ministri, zamjenici, što ja znam’, otpovrnuo sam kratko.
Onda je ministar kulture rekao: ‘A sjećate se kad sam ja nabio ustašku kapu na glavu i napisao da su ustaše mučenici i šehidi?’ Onda je društvo za stolom odvalilo od smijeha.
Onda je ministar gospodarstva rekao: ‘A sjećate se kad sam ja popalio stiropor iz skladišta i rekao novinarima da to ne mogu komentirati zbog ugovora?’ Onda je društvo za stolom odvalilo od smijeha i naručilo još tri butelje.
Onda je stari ministar branitelja rekao: ‘A sjećate se kada sam ja prijavio mjesto stanovanja u smrdljivoj daščari i susjedi zašvasao vrata garaže?’ Onda je društvo za stolom odvalilo od smijeha. ‘Konobar, još dvije butelje’.
Žena mi je prišapnula: ‘Pa čuješ li ovo, gdje mi to živimo?’ ‘ Pusti, ipak su to ministri, a ne nekakva banda’, rekao sam.
Onda je novi ministar branitelja rekao: ‘A sjećate se kada sam ja prepisao diplomski i rekao da koliko znam nisam i da me zaboli dupe jer sam branitelj?’ Onda je društvo za stolom odvalilo od smijeha.
Onda je prvi potpredsjednik rekao: ‘A sjećate se kada sam ja kod bilježnika ovjerio izjavu da ćemo biti pošteni i da nećemo koalirati s lopovima?’ Onda je društvo za stolom odvalilo od smijeha i naručilo još šest butelja.
Onda je zamjenik ministra turizma rekao: ‘A sjećate se kada sam ja u novinama napisao da sam napustio hotel zbog Srba, pa poručio Japancima neka se tornjaju u Kinu i onda novinarima izjavio da je sve to samo šala i satira?’ Onda je društvo za stolom odvalilo od smijeha.
Onda se društvu za stolom pridružio tupan s parkirališta: ‘A sjećate se kada sam se ja pojavio na Pantovčaku i pravio se da znam gdje sam i da znam hrvatski?’ Onda je društvo za stolom odvalilo od smijeha i naručilo još deset najskupljih butelja. ‘Zapiši na Jadroliniju!’
Okrenuo sam glavu i rekao ženi: ‘Što smo ovdje jeli, jeli smo. Idemo u sobu inače ću se morati potući, a njih je preko deset.’
Uzela je čašu s vinom i žalosno se uputila prema hotelskoj sobi. U sobi sam upalio televizor. Arsen u Lisinskom. Kakva sreća. Nisam se uopće sjetio da je to danas. Sva sreća da smo otišli s terase.
Odjednom se izvana, s terase, razlegao prodoran zvuk hita nekog dinarskog troglodita, osnažen grlima pijanih razbojnika koje smo ostavili dolje. Ekipa je odvalila na najjače. Valjda ih je smetalo da neki bijednik s parkinga, koji nije htio pomaknuti car, sad još drsko uživa u koncertu nekakve Srbende.
Izvana je grmio refren: ‘Kažite mi jeeeeesuuuu li vas prevaaaariliiii, jel nas vrijeme pregazilooooo…prijateljiiii, kaaako ste mi danas…’ Nema sumnje da su imali moćan CD player. Nije mi padalo na pamet pojačavati teve, samo sam zatvorio prozor, uz rizik da se ugušimo od sparine, a prozor se tresao od decibela.
Žena se uozbiljila: ‘Koja je to gamad?!?! Što ovako provociraju? Jesu li oni normalni?’ Poučio sam je: ‘Po našim zakonima, takvima kakvi jesu, nismo mi u pravu nego vjerojatno oni. Osim toga, kladio bih se da većina današnje mladeži zna ovu njihovu pjesmu bolje nego bilo koju što je pjeva Arsen. Da ja sad, recimo, opletem bocom nekoga od njih, u novinama bi sigurno napisali kako se uvijek nađe neki jugonostalgičarski debil koji velikim Hrvatima pokvari zabavu. Zato je najbolje da odmah odemo odavde.’
Onda sam otišao do vlasnika hotela i rekao mu da napuštamo hotel već sutra ujutro, a ne u srijedu kako smo planirali. Rekao je samo: ‘U redu, ništa zamjeriti’, iako smo i on i ja znali o čemu se radi.
Ustaše su nam se, eto, zbilja vratili u velikom broju. Istra, Kvarner, Zagreb, Osijek, Split, dolaze bez kompleksa i straha.
Onda sam nazvao urednika portala i ispričao mu što mi se dogodilo.
‘I što bi sad ti?’ pitao me.
‘Pa ja bih o tome napisao tekst.’
‘O čemu?’
‘O tome kako sam morao pobjeći s terase pred skupinom filoendhaških bolesnika i lopova koji sami sebi seru u usta, a nas prave budalama.’
‘I ti misliš da bih ja to trebao objaviti?’ pitao je.
‘A zašto ne’, rekao sam, ‘nema nikakvih uvreda, to je ionako sve samo šala i satira.’
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 1.3.2016.
