Neće valjda sad na kraju ispasti, ne daj bože, da nam je novi ministar kulture… hm, kako to reći da bude blago i u skladu s pitomom uređivačkom politikom portala, mucavi pizdek koji laže. Ili da u najmanju ruku – onako, pravo hebrangovski – zaobilazi istinu.
Jer što, ili je svih ovih godina lagao Bujancu ili sad laže svima nama. Teško je, naime, povjerovati da se tako ekspresno, doslovce preko noći, pretvorio u partizana i zagriženog apologeta NOB-a.
Još teže da je Hrvoje Šimičević, novinar tjednika Novosti, zaista bio tako bolesno zločest i da je zaista otišao u NSB, nabio mu ustašku kapu na glavu, zalijepio njegovu sliku u dvadeset godina stare novine, a zatim još nakucao tekst u kojem ustaše naziva herojima i mučenicima i potpisao se njegovim imenom.
I sve to, vrag je slučajnost, baš u opskurnom glasilu nazvanom Nezavisna Država Hrvatska koje je izdavao Pavelićev zet Srećko Pšeničnik i u kojem su osim novog ministra svoje tekstove rado objavljivali intelektualci i vizionari poput Schwartza i Bujanca.
Kakvo društvo! Hasanbegović, Schwartz i Bujanec. Tako mi Jure i Bobana, kako je sve krenulo još će na kraju ispasti da ustaše nisu bili nikakva zločinačka banda, već miroljubiva ekumenska zajednica koja je uspješnije od Nokije povezivala ljude svih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Od najvećih Hrvatina do Židova i muslimana.
Ispast će da su talijanski modni PR genijalci upravo od ustaša prisvojili i dobrano naplatili njihovu davno zaboravljenu krilaticu – United colors of Benito. Pardon, Benetton.
Elem, u oblaku prašine koji se zadnjih dana uskovitlao oko novog ministra kulture, barem dva pitanja kao da su prošla mimo lupa novinskih komentatora. Inače više ne bi ni imalo smisla baviti se njime.
Što je, dakle, ministar Hasanbegović mislio u trenutku kada je izdavao imprimatur za vlastito imenovanje na mjesto čelnog čovjeka ministarstva u Runjaninovoj? Je li mislio da se prošlost tako olako zaboravlja i da baš nitko neće otkriti čime se oduševljavao kao mladi, nadobudni student povijesti?
Ili je mislio da je situacija u Hrvatskoj takva da to više neće biti važno, odnosno da je napokon sazrelo vrijeme kada takve i slične svinjarije više neće biti otegotna okolnost u profesionalnom napredovanju, već, dapače, must have paragraf u CV-u.
Za pretpostaviti je da je mislio ovo drugo. Ako je tako, ako smo, dakle, došli do toga, a jesmo, da simpatizeri zločinačkog, marionetskog, ustaškog režima baš nikada u zadnjih sedamdeset godina nisu bili društveno i politički utjecajniji, ostaje nam tek ono vječno, a ustvari nikad odgovoreno pitanje, zašto je svima njima tako teško prevaliti preko usana tko su, čime se oduševljavaju, gdje pronalaze inspiraciju i smisao postojanja. U najkraćem, zašto im je tako teško otvoreno priznati sve što im leži na srcu.
Zašto im je tako teško reći – da parafraziram misao istaknutog filozofa Ćesića Rojsa – jesam, brate, ustaša sam, i moj ćaća bio?
U čemu je problem? Zar stvarno tako malo drže do svojih uvjerenja? Zašto se svaki puta kad malčice zagusti svi oni pretvaraju u velike i zaklete antifašiste? Zašto je, na kraju krajeva, toj desničarskoj, konzervativnoj kliki, svim tim hasanbegovićima, ilčićima, brkićima, kitarovićima, markićima i karamarkićima tako teško javno braniti stavove u koje se intimno zaklinju – bilo da je riječ o ustašama, pederima, ljevičarima ili pak Srbima i Sirijcima – i zašto im je tako teško nazivati stvari pravim imenom? Bez eufemizama i uljepšavanja. Bez potrebe da vlastitu isključivost i netoleranciju maskiraju u ruho tobožnje zabrinutosti za druge i ljubavi prema svetom trojstvu – domovini, ratu i naciji.
Ne znam, naime, mnogo slučajeva da je neki ateist branio svoja uvjerenja tvrdeći kako je zapravo gorljivi vjernik, da je neki pred zid stjerani liberal tvrdio kako je zapravo zagriženi konzervativac ili da se neki ljevičar branio na način da javno ističe svoje simpatije i sklonost desničarenju.
Stvar je u tome, ispravite me ako griješim, što je dobar dio njih ustvari itekako svjestan da su vrijednosti za koje se zalažu sramotne, anakrone, retrogradne, bijedne, u neskladu s vremenom i tekovinama civilizacije i u skladu sa svime što je iole normalniji svijet odavno odbacio i ostavio iz sebe.
Srce, međutim, ne vjeruje pameti. Riječ je o animalnim, nagonskim refleksima. U njihovu slučaju emocije su kudikamo jače od razuma. Svi ti ognjištarci, konzervativci, klerikalci i ustašofili za milimetar se nisu pomakli od one diluvijalne, životinjske razine funkcioniranja.
To je, čini se, jedan od glavnih razloga zašto će mahom svi oni, kada ih suočite s činjenicama, radije pojesti govno nego priznati da su takvi kakvi jesu i kakvima ih vi vidite.
Njihove niske strasti prilično su jeftina roba. U to smo se mogli uvjeriti i ovih dana. Ako nas je, naime, recentni slučaj s ustaškom kapom na ministrovoj glavi mogao poučiti bilo čemu, onda se ta škola svodi na sljedeće: ustaštvo u Hrvatskoj ima cijenu i ona nije visoka. Iznosi otprilike dvadeset hiljada kuna, plus osjećaj važnosti i moći, plus osobni šofer. Ništa više od toga. Ako malo bolje pogledate, i nije bog zna što.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 16.2.2016.
