Sav ovaj cirkus koji je obilježio zadnja tri mjeseca naše društveno-političke zbilje, od parlamentarnih izbora do danas, ne može se promatrati nikako drugačije nego kao veliko finale jednog zabrinjavajućeg procesa koji je započeo prije točno četvrt stoljeća. Još tamo početkom devedesetih.
Sav taj kraval, od izbora, dakle, preko određivanja mandatara do sastavljanja nove Vlade i njenih prvih poteza, predstavlja tek ulazak u završnu fazu nečega što će se za otprilike pedeset godina u literaturi nazivati tranzicijom hrvatskog društva iz kasnog socijalizma u zrelu teokraciju.
Parafrazirajući misao jednog zaboravljenog saborskog ‘mudraca’, mogli bismo zaključiti otprilike sljedeće: svaka država na svijetu ima svoju Crkvu, samo u Hrvatskoj Crkva ima svoju državu.
Ne miješa se Crkva, kako je to ovih dana lijepo objasnio kardinal Bozanić, ni u što u što se ne bi trebala miješati. Politika, vlast, moć i novac, dakako, nisu na popisu stvari u koje se ne bi trebalo miješati.
Bez daljnjega da je Kaptol od devedesetih naovamo uvijek imao stanoviti, ponekad i vrlo jak, utjecaj na ovdašnja politička zbivanja. Još otkako smo dva Franceka, Tuđmana i Kuharića, zatekli in flagranti, s gaćama na koljenima, strastvene ljubavne veze njihovih nasljednika nisu prekinute do dana današnjega.
U tom poremećenom odnosu svjetovnoj vlasti bila je namijenjena uloga oženjenog preljubnika koji ženi i djeci otima od usta ne bi li nekako uspio servisirati megalomanske prohtjeve povampirene ljubavnice Crkve.
Sada smo, međutim, prvi puta došli do toga da je pomahnitala ljubavnica uzela apsolutno sve konce u svoje ruke i dovela se u poziciju da donosi odluke i postavlja svoje pijune na strateška mjesta u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti.
Ovo je, naime, prva hrvatska Vlada u kojoj baš ni jedan ministar nije imenovan, pardon, amenovan na funkciju bez prethodnog blagoslova Crkve. Čak ni premijer.
Kako reče Tomislav Karamarko, konačno su na vlasti oni koji se znaju prekrižiti. Kako na Pantovčaku, tako i na Markovu trgu. Ova je vlast, nije mudro sumnjati u to, u potpunosti sklepana po kriterijima Kaptola. Idemo u oluju za bolju Hrvatsku uz pomoć Crkve, odjekuje tako ovih dana ispred šatora u Savskoj.
A kako to izgleda u praksi kada pomahnitala ljubavnica svjetovne vlasti zadavi zakonitu suprugu i uzme stvari u svoje ruke, pokušat ću dočarati s nekoliko recentnih primjera.
Za početak, pokušajte se sjetiti gdje je napravljena prva fotografija budućeg premijera Oreškovića nakon što je sletio u Hrvatsku. Na Pantovčaku. Druga, treća, četvrta, peta, sljedećih pedeset zapravo, uslikane su gdje? U bogomolji, naravno.
Potpredsjednikom Vlade postao je nekadašnji sjemeništarac kojem popovi posuđuju novac za rješavanje stambenog pitanja.
Ministrom kulture postao je trbuhozborac Željke Markić koji je upravo dan nakon njenog pisma raspustio Stručno povjerenstvo za neprofitne medije.
Ministrom turizma postao je član Pastoralnog vijeća Biskupije porečko-pulske, dobitnik Biskupske nagrade 2012. i nacionalni predsjednik katoličkog zbora ‘MI’.
Ministricom socijalne politike i mladih postala je bivša časna sestra koja je u prvom obraćanju javnosti poručila neka molimo za nju jer će raditi samo na slavu božju. Ne, dakle, za dobrobit građana, već isključivo na slavu božju.
Kako je krenulo, da na duljim, najkasnije od proljeća ove godine sjednice Vlade neće se više održavati u Banskim dvorima, već u zagrebačkoj katedrali i to pod predsjedanjem premijera Bozanića.
Polako, ali sigurno, trebalo je, eto, dvadeset i šest godina, Hrvatska je tako izašla iz okova mrskog socijalizma i postala, ako ne računamo Vatikan, jedina suvremena europska teokracija.
Za razliku od, primjerice, Engleske, gdje je na čelu Anglikanske crkve svjetovni vladar, u Hrvatskoj je inauguriran novi model: na čelo svjetovne vlasti zasjeli su crkveni vladari.
Da nije tragično, bilo bi smiješno. Baš kao što je smiješno, i svakom razboritom biću uvredljivo, slušati bajke o tome kako nakon svega živimo u modernoj, demokratskoj državi. Upravo suprotno, prije će biti da živimo u kozmetički prepariranoj diktaturi.
Možda zvuči kao radikalna zajebancija, ali nije. Novu vlast krasi diktatorska svijest. Postavke svake teokracije koja iole drži od sebe, naime, navlas su iste postavkama bilo koje svjetovne diktature. Zabrana mišljenja i različitosti, nametanje vlastitog svjetonazora kao obavezujućeg, kult ličnosti i proizvodnja nedodirljivih institucija i pojedinaca.
Ono što je, dakle, nekidan započelo Košićevim egzorcističkim zalijevanjem pojedinih ministarstava cisternama svete vodice prilikom primopredaje vlasti, vrlo skoro će završit u doslovnom provođenju Karamarkove zloguke prijetnje po kojoj svaki građanin ove zemlje smije misliti što god želi, ali samo unutar svoja četiri zida.
Nije teško pretpostaviti što slijedi nakon toga: ukidanje udruga civilnog društva, skolastika u školama, cenzura u medijima, inkvizicija, popis zabranjenih knjiga, rat protiv nevjernika, progoni i javno spaljivanje heretika. Jeste li izvadili nove putovnice?
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 9.2.2016.
