Jedina dobra stvar, ako se tu uopće može govoriti o ikakvim dobrim stvarima, u postizbornom trijumfu rigidnih, klerikalnih stranaka okupljenih u Domoljubnoj koaliciji i njihovom dolasku na vlast – nakon mučnog, dvomjesečnog, lažljivog i licemjernog politikantskog preslagivanja, spletki i obmana – ogleda se u činjenici da je s te iste vlasti, takav kakav jest, uklonjen SDP. Ništa manje i ništa više od toga.
Možda će zvučati čudno, možda, dopuštam i to, pomalo kontradiktorno, međutim, sva je prilika da je tako. Štoviše, upravo ovih dana, dok svjedočimo dramatičnim izvještajima televizijskih reportera s Iblerova trga, dok po novinama čitamo vijesti o unutarstranačkim previranjima i podjelama, o ‘bratoubilačkim’ svađama koje nerijetko budu na granici fizičkog obračuna, o Milanovićevoj i Komadininoj struji, jedan se vrlo jednostavan zaključak nameće sam po sebi.
Umjesto svađa i pregovora, umjesto jalovog filozofiranja i predbacivanja krivice, galame i prejebavanja, umjesto novih i potpuno suvišnih unutarstranačkih izbora, SDP bi naprosto trebalo raspustiti. Baš tako. Jednostavno raspustiti. Neće, vjerujte mi, biti mnogo onih koji bi plakali. Najžalosniji će, što je posve razumljivo, biti Tomislav Karamarko.
Razloga za raspuštanje je bezbroj. Prvi i dakako najvažniji je taj što je postojanje SDP-a izgubilo svaki smisao. Stranka je to koja naprosto ne služi svrsi. Ne obavlja svoju funkciju. Današnji SDP je poput dotrajalog Obodinova frižidera koji u srcima staromodnih nostalgičara i kolekcionara stare krame možda još i može imati kakvu-takvu sentimentalnu vrijednost, ali koji više jednostavno ne hladi. Komad kuhinjskog namještaja u kojem se namirnice kvare i kojeg se treba što prije riješiti kako ne bi oduzimao prostor. Valja samo zgrabiti dobru priliku, prelomiti u sebi. Momci što odvoze krupni otpad ionako već neko vrijeme trube ispred zgrade.
Odavno je već SDP odustao od svih samonametnutih zadaća, od vrijednosti na kojima je naumio graditi identitet, od toga da bude drugačiji, da bude bolji, od toga da u ovoj zatrovanoj političkoj kanalizaciji prepunoj nacionalizama i klerofašističkih govana bude korektiv i glas zdravog razuma. Riječ je o samoproglašenoj stranci ljevice u kojoj baš ničeg lijevog nema. U kojoj čak ni oni najeksponiraniji ljevičari o lijevoj misli blagog pojma nemaju. Ubi ih, reklo bi se, prejaka riječ i previsoka očekivanja.
Baš zbog tih očekivanja, danas je potpuno jasno, SDP nije postao bolji. Nije čak ostao ni isti. Postao je gori. Bolest je metastazirala, zagospodarila cijelim bićem – od lokalnih organizacija koje počesto nemaju podatke čak ni o broju članova, do članova Glavnog odbora koji samodopadno i potpuno pogrešno misle kako su svi oni koji ne svršavaju na Perkovićevo žicanje parketa simpatizeri SDP-a – čeka se samo da oboljeli izdahne, da se karton ovjesi o nožni palac i da se truplo napokon premjesti u komoru.
Poslovično suzdržani Ivica Možda Račan, sportskim rječnikom kazano, još je početkom 2000-ih propustio priliku pokazati kako je upravo Partija igrač koji čini razliku na terenu. Umjesto da u svega nekoliko odrješitih poteza raskrsti s nasljeđem 90-ih, s nacionalistima i lopovima iz privatizacije, da zatvori to mučno poglavlje i okrene novu stranicu, on je učinio nešto sasvim suprotno – ispričao se, ničim izazvan, i još je k tome pristao biti odgovoran za većinu pizdarija iz prethodnog desetljeća s kojima realno nije mogao imati mnogo veze. Moderna politička povijest ne pamti sličan manevar.
Drugu veliku priliku SDP-a, u sudačkoj nadoknadi vremena koja je potrajala zadnje četiri godine, propustio je partijski džoker s klupe i vječiti politički talent Zoran Milanović. O većini važnijih pitanja – kako ekonomskih, tako i svjetonazorskih, poput antifašizma ili pak Referenduma o braku – on se izjašnjavao tek načelno. Konkretan je učinak, međutim, posve izostao.
Ako, naprimjer, pretpostavimo da je kakvu-takvu poreznu politiku i predstečajne nagodbe mogao izmisliti i HDZ, a imajući pritom na umu stvari koje je u ovoj državi realno mogao promijeniti samo on, lako ćemo doći do zaključka kako Milanović tijekom svog mandata nije učinio gotovo ništa. Ili još preciznije, ništa dobroga.
Zašto nije napravljena reorganizacija lokalne uprave? Zašto nisu ukinute besmislene županije? Zašto se nije revidirao prenapuhani registar branitelja u kojem po svemu sudeći barem polovicu čine oni lažni? Zašto nije napravljena revizija Vatikanskih ugovora? Zašto nije udaren porez Crkvi? Što je s vjeronaukom u školama? Što je s građanskim odgojem?
Umjesto toga, u zadnje četiri godine Milanovićeva Vlada ponudila nam je nastavak privatizacije državnih orijaša, štednju koja štiti oligarhiju i pogađa upravo najsiromašnije, sumanuti neoliberalni Zakon o radu, kresanje radničkih prava i duhovnike zaposlene u procesu liječenja bolničkih pacijenata.
Dodamo li tome još i aktivnu ulogu u procesu opetovane tuđmanizacije (u zadnjih šest mjeseci čak se ni Karamarko nije toliko pozivao na Tuđmana koliko Milanović) i ministriranje u posvemašnjoj klerikalizaciji društva, bilanca će biti još poraznija.
Nakon svega rečenog, teško se zapravo oteti dojmu kako je SDP još dojučer svoj jedini smisao ispunjavao u regrutaciji poslušne stranačke mladunčadi zainteresirane za sinekure i u činjenici da je služio kao zgodan poligon za namještanje unosnih poslova rodbini i prijateljima.
Sada su, međutim, porazom na izborima, mogućnosti za tako nešto radikalno smanjene pa se i taj smisao čini upravo tragično besmislenim. Mirni i dostojanstveni razlaz družine nameće se stoga kao jedini logičan rasplet.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 26.1.2016.
