Nije teško zamisliti sljedeće. Kada biste vi, dragi građani, braćo i sestre, nekoga javno prozvali lopovom, prevarantom, gadom ili, štajaznam, kurvinim sinom, posve je izvjesno da bi vam takva retorika prouzročila gomilu problema.
Samim time riskirali biste nemale neugodnosti, podozrive poglede, tjelesne ozljede, lako moguće i sudska ročišta. Vama to, dakako, ne treba u životu.
Isto tako, kada bih ja sada ovdje, recimo, kretenom i povampirenim manijakom, čije verbalno mahnitanje opasno ugrožava funkcioniranje normalnoga, pristojnoga i zdravoga društva, prozvao nekog hrvatskog biskupa, posve je sigurno da bih bio izložen, ne prvi puta, verbalnom linču ostrašćene većine, da bi se na mene sasula oveća kibla kojekakvih govana, uvreda i prijetnji, da bih bio proglašen Luciferom, Srbendom, komunistom i mrziteljem svega hrvatskoga.
To je naprosto tako. Tako u nas klapaju stvari. Ili točnije, tako klapaju stvari kada je o vama i meni riječ. Što je, da budemo jasni, sasvim u redu. Društvo može opstati i prosperirati jedino na odgovornosti. Odgovornosti za izrečeno i odgovornosti za učinjeno.
Međutim, kada nekoga liscem, lopinom, prevarantom i izdajicom javno, urbi et orbi, proziva hrvatski biskup, neka se zove Vlado Košić, tada to prolazi ‘lišo’, kao da se ništa nije dogodilo. Napeo čovjek mišiće, ispraznio crijeva po tuđim glavama i nikome ništa.
Pravila, kako vidite, nisu za sve ista. Što je dopušteno bogu, nije dopušteno volu. Kako to? Tako što biskup Vlado Košić, suprotno od vas i mene, nije odgovoran nikome. Odnosno, odgovoran je samo dragome Bogu. Što će opet reći – nikome.
Crkva u Hrvatskoj već odavno funkcionira po principu države u državi. Prepredenome popu, jasna stvar, ne pada na pamet propustiti uživanje u blagodatima takve povlaštene pozicije. Ne pada mu na pamet ostaviti takav potencijal neiskorištenim.
U jedno stoga možete biti sigurni, sisački biskup radi to što radi, istupa tako kako istupa upravo zato što je duboko svjestan činjenice da mu jednostavno može biti.
Bez ikakvih problema i bez ikakvoga straha, bez ikakve odgovornosti i bez ikakvih sankcija, on tako može za bilo koga – jučer su to bili Milanović i Petrov, sutra će biti netko treći, preksutra vi – javno napisati da je lažljivac, slijepac, naivčina, izdajnik, komunist, prevarant ili pak izdajica. Bez ikakvih primjera, dokaza ili barem suvisloga objašnjenja. Naprosto mu se učinilo apartnim.
Javna funkcija, kaže, podrazumijeva i javnu kritiku. Nije li, međutim, da se poslužimo njegovim riječima i rječnikom moralne teologije, upravo njegov istup eklatantan primjer preuzetnosti, odnosno preuzimanja kompetencija koje mu ne pripadaju? I je li on kao javna osoba spreman prihvatiti kritiku na svoj račun jednako tako frajerski kao što je ispisuje drugima?
Pitanja su, dakako, retorička. U normalnim okolnostima, u uređenim društvima, kritika Košićeva sramotnoga javnog istupanja ne bi se automatski smatrala kritikom Crkve u cjelini kao što je to kod nas slučaj. U normalnim okolnostima, njega bi se već davno odrekli pametniji drugovi u haljama, kao što bi ga se, uostalom, odrekli i vjernici. Barem onaj racionalniji dio njih.
To bi, na kraju krajeva, bila i logička besmislica. Vlado Košić nikako ne bi mogao biti Crkva kada bi se ta ista Crkva gnušala njegovih logoreja. Analogija između ta dva subjekta bila bi moguća jedino u slučaju kada bi oba gajila iste niske strasti i kada bi prvi bezuvjetno opravdavao nečasne postupke drugoga. Jedino u tom slučaju kritika pojedinca mogla bi automatizmom podrazumijevati i kritiku kolektiva.
U našem primjeru, međutim, upravo to i jest najveći problem. Postoji, naime, sasvim opravdana bojazan da dečko iz Družbinca, kako mu tepaju lokalni mediji, predstavlja ono pravo lice Crkve u Hrvata. Biskup Košić doima se kao opunomoćeni portparol hrvatske filijale vatikanske mašinerije za zgrtanje para. Poremećenu konstelaciju možda najbolje ilustrira parafraza latinske maksime – in Vlado veritas. Ono što trijezna Crkva misli, to opijeni Vlado govori.
Da nije tako, već bi davno bio pospremljen u ropotarnicu povijesti, sklonjen od očiju javnosti u neku lokalnu planinsku župu s najviše dvadesetak vjernika. Da nije tako ne bi bio jedan od najeksponiranijih biskupa, niti bi, na kraju krajeva, tako superiorno napredovao na crkvenoj hijerarhijskoj ljestvici. Da nije tako, apage satanas, već bi se vjerojatno, tijekom svih ovih godina, netko od braće u habitima i ogradio od njegovih skandaloznih izjava.
Uz najbolju volju ja se, jebiga, ne mogu sjetiti da se to ikada dogodilo. Vlado Košić, posve suprotno svome poslanju, nije od onih što propovijedaju zajedništvo i ljubav, toleranciju i mir. U njegovim očima ne cakle se dobrota i toplina. Riječ je o prelatu koji je zatrovan ideologijom, koji sipa mržnju i bijes, koji je svoje neprijatelje pronašao u komunistima (što su, molim vas, Spielbergove ralje iz Amityja naspram krvožednih ralja komunizma) i pederima.
Riječ je o malicioznom patuljku, advokatu zla koji će lica zažarena u ognjici nacionalnoga ponosa, kao onomad na zagrebačkome aerodromu, ljubiti ruke pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. U velikoj većini slučajeva, bilo da govori s propovjedaonice, bilo da piše na društvenim mrežama, bilo da istupa u medijima, biskup Košić doima se kao čovjek koji je tragično promašio profesiju.
Ako pritom imamo na umu golemi utjecaj koji posjeduje, nužno dolazimo do sljedećeg zaključka, lijepo je to primijetio kolega Boris Pavelić u Novome listu: hrvatsko društvo prožeto je ideologijom nacionalističkog katolicizma do mjere koja zadugo neće dopustiti da zemlja preraste u otvoreno društvo ravnopravnih šansi.
U Leoneovu klasiku For a few dollars more ima jedna zgodna scena, kada Clint Eastwood, lovac na glave, ujaše u White Rocks i u salunu ucmeka Reda Cavanagha za kojim je raspisana tjeralica i trojicu njegovih kabadahija. Nakon toga odlazi po dva soma dolara nagrade pa lokalnoga šerifa koji štiti kriminal više onako usputno pita: ‘Reci mi, ne bi li šerif trebao biti hrabar, odan i povrh svega istinoljubiv?’ Zatim mu otkida značku s revera, izlazi napolje, baca je u šešir slučajnoga prolaznika i kaže: ‘Ljudi, treba vam novi šerif.’
Današnja Hrvatska, općepoznata je stvar, u mnogo čemu podsjeća na nekadašnji Divlji zapad, samo što kod nas nema Clinta Eastwooda. Da ima, ne bi bilo odveć teško zamisliti sljedeću scenu. Neki lokalni Clint Eastwood ulazi u bogomolju za vrijeme biskupove propovijedi, posluša malo priču o neprijateljima svih vrsta, nakon toga prilazi oltaru pa zapjenjenoga popa više onako usputno pita: ‘Reci mi, ne bi li svećenik trebao biti skroman, ponizan, istinoljubiv i povrh svega se zalagati za ljubav i mir?’ Zatim mu skida mitru s glave, izlazi napolje, baca je u šešir slučajnoga prolaznika i kaže: ‘Dragi vjernici, treba vam novi biskup.’
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 5.1.2016.
