Da baš ništa drugo u životu napravio nije, samo da se složio s Karamarkom oko toga tko će biti novi hrvatski premijer, Božo Petrov već bi napravio mnogo.
Vrijedilo je svakoga sata, svakoga dana i svakoga tjedna čekanja. Premijerovo prvo obraćanje javnosti najurnebesniji je događaj u domaćoj politici još od onog famoznog ‘pipl mast trast as’ i Kosoričina bondovskog ‘dej after jestrdej’.
Kako je i red, finalna predstava postizbornog cirkusa odigrala se, jasna stvar, na Pantovčaku. Nakon mjesec i pol dana zavlačenja i dovijanja kako učiniti da vuk bude sit, a ovce na broju – čitaj: kako prebaciti odgovornost na drugoga, s time da majka Crkva i tata Košić pritom budu zadovoljni – Petrov i Karamarko dopratili su novog premijera Tihomira Oreškovića na upoznavanje s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović.
Petrov onako nasmijan i olakšan, Karamarko onako mrk i zajeban već po navici, Orešković tako ozbiljan i neodgovoran istovremeno.
Trenutak u kojem ovaj potonji staje pred mikrofon pokraj uzbuđene predsjednice Grabar Kitarović – prvo gledaš je l’ kartonska ili prava, onda shvatiš, dobro je, prava je, mrda nešto ramenom – jamačno će ostati trajno urezan u kolektivnoj memoriji nacije.
Gledaš naizgled ozbiljnog čovjeka u odijelu i kravati, a vidiš razbarušenog crnokosog zajebanta, brkajliju u zelenom trikou što mu steže muda, s naramenicama čvrsto zategnutim preko maljava torza. Borat.
‘Zafaljujem se presednici na dobiv…na ovaj…dobiv…dobivenom mandatu…ovde smo mi svi da služimo hrvatskom građevinama i jedini silj je da zajedno radimo tako da sutra bude boje nego jučer…’
Pljunuti Borat. Učenje o hrvatska kultura i jeziko za boljitak veličanstveno država Kanada. Traži čovjek je li negdje okolo, na marginama kamufliran logo Sprdexa ili News Bara, čeka kad će netko od prisutnih prasnuti u smijeh, kad ono, ma kakvi, svi ozbiljni da ozbiljniji ne mogu biti.
Općenito, sva tragičnost hrvatske politike, i ne mislimo sad tu prvenstveno na Tihomira Oreškovića, ogleda se u činjenici da tipovi koji bi u normalnim okruženjima mogli funkcionirati jedino na naslovnicama satiričkih, zajebantskih portala, ovdje funkcioniraju raspoređeni na strateškim pozicijama.
Gospodin Orešković može biti turbo uspješan poslovni čovjek, nemamo ništa protiv, daj bože, međutim, prihvatiti poziv i postati predsjednikom Vlade u državi u kojoj ne živiš i čiji jezik ne poznaješ djeluje u najmanju ruku veoma neodgovorno. A moć bez odgovornosti nužno rađa nasilje. Bilo koje vrste.
Svima koji politiku promatraju cum grano salis otpočetka je, naravno, bilo jasno u kojem će smjeru krenuti Most i kako će cijela ova cirkusarija završiti. Svi ti takozvani treći putovi, tobože lišeni ideologije, dosad su se pokazivali kao odnarođene ad hoc skupine kojekakvih osobenjaka željnih jedino i isključivo participacije u vlasti i dijeljenju kolača. To se može potvrditi racionalno i empirijski.
Most nije nikakva iznimka. Ono što ga možda čini zeru zanimljivijim od ostalih jest to što predstavlja upravo udžbenički primjer paradoksa. Prvotno predstavljen kao poligon za destrukciju petrificiranog duopola na političkoj sceni, upravo će Most – zahvaljujući odlukama čelnika, eliminaciji demokratskih načela, izigravanju volje vlastitih birača te pristajanjem uz desnu koaliciju – biti sjajna garancija tog istog duopola u budućnosti.
Upravo zahvaljujući Mostu, HDZ i SDP sljedećih dvadesetak godina neće imati nikakvu ozbiljniju konkurenciju na političkom nebu. Nakon iskustva s Mostom, prosječni hrvatski glasač naprosto će odustati od pomisli da postoji nešto bolje od Crvenih i Plavih. Petrov, Milanović i Karamarko mirne duše mogu sjesti negdje uz magistralu pa uz janjetinu i tamburu, litru i vodu proslaviti zajednički uspjeh.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 29.12.2015.
