Kada bismo pojmove kao što su nacionalizam, ksenofobija, šovinizam ili pak homofobija matematički komparirali na način da u brojnik razlomka kao varijable postavimo njihovu genezu, njihov raison d’etre, ciljeve i konkretne primjere primjene u praksi, u nazivniku bi uvijek i bez iznimke stajala mržnja. Mržnja i netrpeljivost kao rezultat straha i mentalne insuficijencije.
Samim time – budući da je dakle mržnja zajednički nazivnik, i da je u osnovi manje važno je li ona usmjerena prema Sirijcu ili Srbinu, muslimanu ili pederu – ispunjen je osnovni preduvjet za nešto što bismo u teoriji mogli nazvati mrzilačka ekonomičnost, a što se u praksi manifestira tako da jedna usta smjernoga hrvatskog nacionalista, uzmimo, istovremeno hrane i šovinista i homofoba.
Individue bez individualnosti
Riječ je, kako vidite, o gotovo savršenoj kohabitaciji, idiličnom odnosu u kojemu načelni podstanar nakon nekog vremena počinje sebi prisvajati prava najmodavca.
Nacionalisti su individue bez individualnosti, kako je pisao Danilo Kiš, izvan svog opredjeljenja oni su nule. Njihovi ciljevi uvijek su dostižni, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Većinu svojih momentalnih ‘problema’ domaći će nacionalist tako riješiti postavljanjem žice na granicama. Istovremeno, homofob sustanar svoje će, s jednakim pravom i žarom, vrlo efikasno riješiti referendumom i Ustavom. Pardon, U-stavom.
Spremni stati na čelo kolone
Jasna stvar, u zemlji u kojoj toliku većinu čini opljačkana i preplašena masa, u kojoj, uostalom, za takve pothvate postoji izvrsna medijska logistika u vidu teve emisija što ih vode iskompleksirani patuljci neonacisti, to dakako i nije neki big deal.
Nacionalisti su pritom, primijetili ste, vjerujem, ovih dana, stopostotni vlasnici apsolutne istine. Oni su vas spremni povesti, stati na čelo kolone, podnijeti žrtvu ne bi li na taj način spasili vas koji ništa ne razumijete. Riječ je naprosto o spodobama koje su svijest o vlastitoj limitiranosti pretvorile u zavodljivi osjećaj omnipotentne izabranosti.
Strah opravdavan ugrozom
Mesijanstvo, međutim, kvari vid pa oni teško mogu vidjeti koliko su zapravo bijedni. Svoj strah oni će stoga uvijek opravdati nekakvom ugrozom, nekakvom vječitom opasnošću. Vazda je na stvari nekakvo pitanje života i smrti. Ne bi oni, jebiga, ni bili nacionalisti – baš kao što ni oni paranoici iz vica ne bi bili paranoični da ih non-stop netko ne prati – da im nad glavama stalno ne visi Damoklov mač zatiranja nacionalnog bića.
A njihov nacionalni mitos, ništa se tu nije promijenilo, čitav je sazdan od, kako je ono išlo, pomozite mi, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i baraba, od groblja i zvonika.
Politička bića na vječitom početku
Osnovna namjera svih nacionalista jest dokazati kako je njihova pokvarenost egzogene prirode, da nastaje zbog vanjskih uzroka. O tome je svojedobno ingeniozno pisao Viktor Ivančić u BH Danima. Dozvolite mi stoga da ovaj ogled završim jednom njegovom mišlju:
‘Nacionalisti su politička bića na vječitom početku, jer im je uvijek i iznova namjera pokazati da su primorani biti to što jesu. Cjelokupna povijest nacionalističke retorike, uostalom, svodi se na golemi niz pokušaja da se ološ predstavi kao ološ iz nužde. No nužda ne proizlazi iz vanjskih okolnosti, nego iz njihove prirode.’
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 15.12.2015.
