Nerado priznajem, ali bit će da je Ladislav Ilčić u jednoj stvari ipak u pravu. Zapravo, čak u dvije.
U pravu je kada kaže da je dobar dio onoga što je nekidan izgovorio u Ladišićevoj emisiji Novi dan na televiziji N1 izvučen iz konteksta i tendenciozno prenesen u pojedinim medijima. Naglasak je na pojedinim.
Isto tako, u pravu je kada kaže da dobar dio onih što su nakon toga sasuli drvlje i kamenje po njemu emisiju vjerojatno nije ni pogledao. Ok.
Ideloške razlike između dviju koalicija
Potpisnik ovih redaka, međutim i nažalost, jest. Novinski drkadžije poput moje malenkosti, kako je to jednom lijepo primijetio jedan njegov kolega, ionako nemaju pametnijeg posla. U tih tridesetak minuta koliko je trajalo njegovo gostovanje u studiju N1 televizije – a koje je, nota bene, upravo on, ako sam dobro shvatio, ničim izazvan usmjerio u pravcu potpuno suprotnom od prvotno planiranog – Ilčić je izgovorio stvarno svašta.
Pažnju javnosti zaokupio je, međutim, tek završni dio u kojem je krenuo objašnjavati ideološke razlike između dviju koalicija – Domoljubne i koalicije Hrvatska raste – koje se ovih dana trude preuzeti vlast, upozoravajući pritom gledateljstvo, kao zgodan i slikovit primjer tih razlika, na sve opasnosti muslimanske najezde zahvaljujući kojoj će svijetu kakvog poznajemo uskoro doći kraj.
Milijuni muslimana pregazit će nas kao Cezar Rubikon
Uskoro će nas preplaviti petnaest milijuna muslimana, povukao je Ilčić zvono za uzbunu, jer izbjeglice na srpsko-hrvatskoj granici telefoniraju svojim prijateljima u Aziji i Africi i pozivaju ih neka dođu za njima.
Ostaje nejasno otkud mu, pobogu, informacije o čemu telefonski pričaju izbjeglice sa svojim kamaradima koji su ostali kod kuće i koji, eto, već pakiraju kofere za put prema obećanoj zemlji Hrvatistanu – kao da je zaposlen u kakvoj obavještajnoj agenciji, a ne u Simfonijskom orkestru HRT-a – ali pustimo sada to, nećemo gnjaviti i inzistirati na nebitnim detaljima. Nije vrijeme ni mjesto. Valja biti ozbiljan. Tamni se oblaci gomilaju na obzorju naše budućnosti. Milijuni muslimana pregazit će nas kao Cezar Rubikon, a Karla Martela da im stane na put nigdje na vidiku.
Poplava ‘obrezanih’ bila bi ravna kataklizmi
Poplava ‘obrezanih’, može se iščitati iz Ilčićeva monologa, bila bi ravna kataklizmi. Između nas i njih stoji more razlika. Razlika u radnim navikama, odnosu prema životu, prema ženama, razlika u idealima. Osim toga, oni su biološki neusporedivo jači od nas. Imaju više djece.
Jako je dobro, objašnjava dalje Ilčić na direktno pitanje voditelja, imati mnogo djece, ali osim demografske politike postoji i kulturna politika. U pitanju je, dakle, i očuvanje identiteta. Nama se sviđa naš mentalitet, a ne njihov.
Trebali smo zato, kaže, poput Mađarske, Slovenije i još nekih zemalja postaviti žicu duž granice i spriječiti izbjeglicama ulazak na naš teritorij.
Razlike postoje, i dobro je da je tako
E sad, mnogi su se uhvatili upravo ove priče o kulturološkim razlikama, što je po sudu moje malenkosti potpuno pogrešno. Razlike između nas i njih, dakako, postoje. I dobro je da je tako.
Meni je, međutim, iz njegova izlaganja problematičnije i skandaloznije nešto drugo. Imam stoga nekoliko pitanja za gospodina Ilčića, ozbiljnih i lišenih cinizma, postavit ću ih u duhu kulture dijaloga za koji se on zdušno zalagao do otprilike petnaeste minute spomenute emisije. Krenimo redom.
Famozna biološka snaga muslimana
Na što je točno mislio kada je govorio o toj famoznoj biološkoj snazi muslimana? Osobno poznajem priličan broj muslimanskih obitelji i bit ću toliko slobodan primijetiti, neka mi ne zamjeri, da baš nijedna od njih nema ni približno toliko djece koliko ih je on dosad napravio. Svaka čast, nemam apsolutno ništa protiv. Zašto, međutim, pravo koje prisvaja sebi osporava nekome drugome?
Hoće li gospodin Ilčić, kada govori o demografskoj i kulturnoj politici, i kada propisuje optimalni broj djece po glavi reproduktivnoga para, zapravo reći da mladi jebežljivi Hrvati polažu neko više pravo na potomstvo, da smiju imati, recimo, šestero djece, a muslimani, eto, iz nekog razloga tek jedno?
U imigrantsku križarsku bojnu ukrućenim spolovilima
Misli li doista da muslimanska djeca ugrožavaju hrvatski porod? Na koji način? Ili možda hoće reći da bismo ovu imaginarnu križarsku bojnu protiv neželjenih došljaka umjesto mačem i metkom trebali dobiti ukrućenim spolovilima?
Nadalje, na koga točno gospodin Ilčić misli kada tako olako upotrebljava zamjenicu mi? Jesmo li, da ne idem dalje, on i ja – mi? Kako to može biti? Osim činjenice da živimo u istome gradu, mi nemamo ništa zajedničkoga. Između nas stoji more razlika. Kako je ono išlo? Razlika u radnim navikama, odnosu prema životu, prema ženama, golema razlika u idealima i mentalitetu.
Smijem li ja, takav kakav jesam, uopće imati djecu?
Osim toga, on je biološki neusporedivo jači od mene. Sve što on drži vrijednim, meni je neprihvatljivo i u domeni indoktrinacije. Sve što je meni drago, njemu je dijabolično. Nisam musliman ni smjerni kršćanin. Religiju smatram zlom koje, kako je pisao Hitchens, zatruje sve što dotakne. Reproduktivni seks na koji je on bacio sve karte smatram precijenjenim nauštrb onanije koja je podcijenjena. Možda bi mu bilo jasnije o čemu pričam kada bi samo jednom probao.
Smijem li ja kao takav, po njegovim kriterijima, uopće imati djecu? Ako da, koliko?
Identitet i vjera na klimavim nogama
Zašto se, na kraju krajeva, gospodin Ilčić tako panično boji različitosti? Nije li različitost bogatstvo? Je li moguće da su njegov identitet i njegova vjera podignuti na tako klimavim nogama da bi ih mogao uzdrmati val nesretnika iz muslimanskih zemalja?
Zašto u svojoj isključivosti i iracionalnom strahu kao argument navodi primjer Mađarske i Slovenije? Zašto se oni ne bi pozivali na našu dobrotu i suosjećanje, kao što se mi pozivamo na njihov barbarizam? Zar govno manje smrdi samo zato što je susjedovo? Zar se vlastiti nacionalizam može pravdati tuđim?
Ovo su samo neka od pitanja koja mi trenutno padaju na pamet. Moglo bi ih biti kudikamo više. Ipak, unatoč svemu ovome što sam napisao, zaista ne vidim nikakav problem u Ladislavu Ilčiću.
Njegovo je pravo biti nacionalist, šovinist…
On može, ako želi, biti nacionalist, može biti najgori šovinist na svijetu, može lupetati najsuludije bedastoće i teorije zavjere, nas se to ne treba ticati, to je njegovo pravo u koje ne smijemo ulaziti i to, uostalom, najviše govori o njemu.
Ne vidim problem u tome što on danas plaši ljude najezdom muslimana, baš kao što ih je nekada plašio nezgodnim nuspojavama drkanja.
Ako se mene pita, više je problem u svima onima koji se sada ne mogu načuditi njegovim javnim istupima i onima koji su ovih dana strašno zgroženi onime što je izrekao u Ladišićevoj emisiji. Zašto? Zato što će dobar dio njih – u to sam potpuno uvjeren jer ih i osobno poznajem – već sutra, prije vjenčanja, odjuriti na njegov zaručnički tečaj i upijati priče o braku, seksu, gradu i obitelji.
Zaista nije problem u Ladislavu Ilčiću
Gotovo milijun njih već sutra će, ako bude potrebno, na Referendumu (koji se ne može definirati nikako drugačije nego kao legalizacija tiranije većine nad manjinom) ponovno zaokružiti ZA.
Dobar dio njih, na kraju krajeva, već sutra će ga iznova izabrati da ih zastupa u parlamentu.
Zato kažem, možda će zvučati čudno, ali problem zaista nije u Ladislavu Ilčiću.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 8.12.2015.
