U srednjoj se školi izjašnjavao kao ljevičar. Kolege ga pamte kao elokventnog i inteligentnog dečka
Zoran Milanović rođen je 1966. u Zagrebu. Njegovi su preci
podrijetlom iz Rame, ali su se u 18. stoljeću doselili isprva u
okolicu Livna, a potom u Glavice pokraj Sinja. Ante, djed Zorana
Milanovića, bio je poznati partizan i komunist, a otac Stipe u
vrijeme komunizma bio je moćan partijski dužnosnik. Iako je bio
pravovjeran komunist, Stipe Milanović nije u vrijeme Jugoslavije
mogao dobiti visoke dužnosti na razini republike zato što je bio
dobar s Mikom Tripalom i prijatelj s braćom Veselica. Stipe
Milanović devedesetih se učlanio u HDZ i u nekim tekstovima
branio dr. Franju Tuđmana od napada iz oporbe i sindikata. Baka
Marija Matasić odnijela je Zorana Milanovića bez znanja njegovih
roditelja na krštenje u crkvu sv. Petra i Pavla. Krsno mu je ime
Marijan. Obitelj Stipe Milanovića, Zoranova oca, do 1970. živjela
je na Knežiji, nakon čega su dobili novi stan i preselili se u
Nalješkovićevu ulicu 39 na Trnju. Gina (Đurđica) Milanović, majka
Zorana Milanovića, bila je nastavnica engleskog i njemačkog
jezika, a otac Stipe ekonomist. Zoran je odrastao u četvrti u
kojoj su živjeli brojni oficiri JNA, komunistički dužnosnici i
društveni radnici. Kao dječak vrlo je rano dobio nadimak Basta,
koji ga je pratio sve do fakulteta.
Politika ga je uvijek zanimala
Osnovnu školu upisao je 1973., a osmi razred završio 1981. Bio je
odličan učenik, ali temperamentan. Kad je izabran za predsjednika
razreda, potukao se s jednim dječakom. “Odličan početak,
Milanoviću”, ironično mu je dobacila nastavnica. Milanović se u
svojem kvartu često tukao s ostalim dječacima i “markirao” s
nastave. Dobro je igrao nogomet i košarku, a bavio se i boksom.
Srednju školu upisao je 1981., i to u Centru za upravu i
pravosuđe (CUP). Kolege iz srednje škole sjećaju ga se kao
elokventnog i inteligentnog dečka koji nije štrebao i koji se
izjašnjavao kao ljevičar.
U to vrijeme Milanović je, poput ostalih iz svoje generacije,
slušao glazbu tzv. novog vala – Azru, Idole, Električni
orgazam… Izlazio je uglavnom u Zebru (Kulušić), kultni
zagrebački klub. Pravni fakultet upisao je 1985., potom je otišao
u JNA na odsluženje vojnog roka. Nastavu na fakultetu počeo je
pohađati početkom akademske godine 1986.U travnju 1990. Milanović
je, zajedno s kolegom Sinišom Petrovićem te kolegicama Tamarom
Čapetom i Dubravkom Bojić, postigao velik uspjeh na natjecanju iz
međunarodnog prava u Den Haagu i zaslužio Rektorovu nagradu.
Početkom 1990-ih nije se odlučio za SDP niti je ušao u neku od
lijevih stranaka, iako ga je politika uvijek zanimala.
Godina 1991. za Milanovića je bila važna zato što je upoznao
Sanju Musić, djevojku hercegovačko-dalmatinskih korijena, koja će
mu poslije postati supruga. Nakon studija dobio je mjesto
pripravnika na Trgovačkom sudu u Zagrebu. No s obzirom na to da
je Ministarstvo vanjskih poslova tražilo mlađe ljude, stručnjake
koji znaju jezike, Siniša Petrović preporučio je Ivanu Šimonoviću
baš Milanovića. Tako je 1993. dobio posao u Ministarstvu vanjskih
poslova. Godine 1994., kao pripadnik OESS-a, otišao je u Nagorni
Karabah u Azerbajdžanu, gdje se zadržao mjesec i pol. Dvije
godine poslije, 1996., imenovan je savjetnikom u hrvatskoj misiji
pri NATO-u i EU u Bruxellesu, gdje je radio četiri godine. Za tu
poziciju Tuđmanu ga je preporučio Zlatko Canjuga. Misiju je vodio
Janko Vranyczany-Dobrinović, koji je bio zadovoljan
Milanovićem.
Dok je bio u misiji, Milanović je završio poslijediplomski studij
europskog i komparativnog prava, a njegova supruga Sanja
magistrirala je na frankofonskom sveučilištu Universite Libre de
Bruxelles. Milanovići su u Bruxellesu dobili i prvoga sina
Jakova. Krajem 1999. vratili su se u Zagreb, a Milanović je
postao član SDP-a. Nakon što je SDP izgubio izbore 2003.,
Milanović je odlučio napustiti MVP i prihvatiti poziv Ivice
Račana da se angažira u radu stranke. Do 2006. obavljao je razne
periferne dužnosti, a onda se dogodio preokret. Račan je
Milanovića 2006. imenovao za koordinatora medijskih aktivnosti
(medijske strategije i analize) u proširenom uredu odnosa s
javnošću SDP-a. No brzo je maknut s toga mjesta.
Kad je Račan u travnju 2007. zbog bolesti podnio ostavku na
mjesto predsjednika SDP-a, uslijedila otvorena utrka za njegova
nasljednika. Odluka Glavnog odbora da se održi izvanredna izborna
konvencija SDP-a bila je dobra vijest za Milanovića, koji je
objavio kandidaturu. Imao je podršku Račanova sina Ivana. No
pobjedu mu je osigurao Igor Dragovan, koji poznaje tehnologiju
unutarstranačkih izbora. Udvostručio je broj delegata za izbornu
konvenciju i Milanović je pobijedio.
Nakon pobjede u utrci za mjesto prvog čovjeka SDP-a, Milanović je
ušao u izbornu utrku 2007. Kampanja je bila oštra i prljava, a
Sanader je dominirao političkom scenom. Međutim, Milanović se
nametnuo. Unatoč jakom SDP-u, HDZ je bio jači. SDP se tijekom
kampanje dao “upecati” na HDZ-ove udice. Otvaranje tema o Crkvi i
dijaspori na glup način koštalo je SDP izbora.
Nakon što je izgubio izbore, ipak je učvrstio svoj položaj unutar
stranke te se zbližio s Ivom Josipovićem, “crvenim odvjetnikom”,
koji je bio SDP-ov kandidat za predsjednika Republike. Milanović
je nakon parlamentarnih izbora 2011. imenovan predsjednikom Vlade
Republike Hrvatske. Na dužnosti premijera bio je od 23. prosinca
2011. do 22. siječnja 2016. Kao premijer ostat će upamćen po
zalaganju za prava Hrvata u BiH.
Milanovićev mandat ostat će upamćen i po tome što je kolokvijalno
zvanim zakonom lex Perković htio spriječiti izručenje Josipa
Perkovića i Zdravka Mustača, bivših dužnosnika jugoslavenske
tajne službe, u Njemačku zbog sumnje u upletenost u ubojstvo
hrvatskog ekonomista, političkog disidenta i emigranta Stjepana
Đurekovića. Hrvatska je vlada zbog tog zakona ušla u politički
sukob s Njemačkom i – izgubila. Milanovićeva najava privatizacije
ili monetizacije autocesta i najava uvođenja “autsorsinga”,
plaćanje vanjske usluge u zdravstvu i slično, nije naišla na
dobar odjek u javnosti.
Dobra Milanovićeva odluka bila je odustajanje od arbitraže sa
Slovenijom o razgraničenju jer su Slovenci “kontaminirali”
arbitražni proces.
Povukao se s mjesta predsjednika SDP-a u studenom 2016. kada ga
je naslijedio Davor Bernardić. Nakon ostavke osnovao je
savjetničku tvrtku EuroAlba Advisory. Prvi ozbiljan posao dobio
je 2017. od albanskog premijera Edija Rame. Te godine imenovan je
i predsjednikom Diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih
odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.