Piše: Helena Puljiz.
Od dijela utjecajnih političkih analitičara i PR stručnjaka, u
analizama sedmogodišnjeg premijerskog mandata Andreja
Plenkovića, ovih se dana mogla čuti tvrdnja da hrvatskim
biračima korupcija, otuđenje državnih dobara ili nezakonito
isisavanje novca poreznih obveznika RH i EU u privatne džepove
uopće nisu važne teme. Takve teze prati, naravno, i divljenje
premijerovim iznimnim sposobnostima i postignućima, ali tu vrstu
snishodljivosti ostavimo, zasad, po strani, piše Helena Puljiz za
Net.hr.
Teza da su korupcija i politički kriminal građanima “neteme”, na
koje se više nitko i ne obazire, nije nova; njezino širenje
javnim prostorom proporcionalno raste s približavanjem izbora,
ali rezultati svih dosadašnjih izbora – naročito posljednjih 10
godina i sva relevantna istraživanja javnog mnijenja pokazuju
upravo suprotno – korupcija je za većinu građana hrvatski problem
broj jedan.
Trećina građana vidi korupciju kao najveći problem
Kad je riječ o percepciji korupcije, podaci
Eurobarometra pokazuju da su u EU od nas lošije
samo Rumunjska, Bugarska i
Mađarska. Prema podacima Transparency
Internationala, čak 92 posto građana percipira korupciju
vlasti kao veliki problem, što nas svrstava na vrh ljestvice
zemalja EU-a čije građane muči korupcija. Istraživanje
Ekonomskog instituta i agencije
Hendal krajem prošle godine pokazalo je da
gotovo trećina svih građana vidi korupciju kao najveći problem u
društvu (tek svaki četvrti kao najveći problem doživljava
inflaciju) i na listi društvenih/političkih problema upravo je
korupcija zauzela prvo mjesto.
Spomenuti utjecajni politički analitičari i PR stručnjaci tezu o
nevažnosti korupcije i državnog kriminala hrvatskim biračima
potkrepljuju uglavnom rezultatima anketa o popularnosti stranaka
i političara prema kojima je rejting premijera Plenkovića i
HDZ-a stabilan na nekih 25 posto, bez obzira na
korupcijske skandale koji ih gotovo svakodnevno prate. Da,
HDZ-ovo biračko tijelo jest stabilno, ali i ono je, zapravo, za
tu stranku stabilno vezano klijentelističkim i koruptivnim
sponama. Kad građanima korupcija i državni kriminal ne bi bili
važni, HDZ ne bi godinama stagnirao nego bi i anketno i izborno
bilježio veliki rast, ako je točno da imamo uspješnog premijera i
vladu.
Zbog korupcije narasle dvije populističke stranke
Na prošlim parlamentarnim izborima HDZ je osvojio naklonost samo
16,7 posto od ukupnog broja birača, odnosno naklonost 37,26 posto
od ukupnog broja birača koji su se odazvali na izbore, a njih je
bilo rekordno niskih 46,9 posto. Tih 16,7 posto, odnosno 37,26
posto bilo je dovoljno da HDZ osvoji čak 66 mandata, ali ni to im
nije bilo dovoljno za samostalno formiranje vlade, pa zato danas
i imamo tzv. trgovačku koaliciju pomoću koje HDZ i Plenković
osiguravaju natpolovičnu većinu od 76 glasova, koju moraju
kupovati od glasanja do glasanja.
Upravo zbog raširene korupcije i državnog kriminala i jesu
nastale i narasle dvije nove populističke snažne opcije koje su
razorile duopol HDZ-a i urušavajućeg SDP-a:
Most (desno) i Možemo (lijevo).
Te su dvije stranke naklonost birača prvenstveno i osvojile
zagovaranjem snažne borbe protiv korupcije, a pribrojimo li im i
neke manje, liberalne opcije ili čak i neke konzervativne
pojedince koji su ušli u parlament upravo zahvaljujući oštroj
kritici koruptivnih praksi vladajućih, jasno je kako spinovi o
nevažnosti korupcije i državnog kriminala ne mogu preživjeti
imalo ozbiljniju analizu.
HDZ ne namjerava mijenjati način vladanja
Od izbora 2020. naovamo, broj uhićenih visokih državnih i
lokalnih dužnosnika zbog sumnji u korupciju, krađu novca
hrvatskih i eurounijskih poreznih obveznika, namještanje
natječaja, zapošljavanje preko veze, samo je rastao, baš kao i
počinjena šteta. To je jedan od glavnih razloga zašto sva
istraživanja javnog mišljenja pokazuju kako stabilnih
sedamdesetak posto smatra da ova zemlja ne ide u dobrom smjeru.
Korupcija i državni kriminal pupčanom su vrpcom percepcijski
vezani za HDZ i nema sumnje da je Plenković (unatoč tome što se
uporno u javnosti pravi blesav kad ga se o tome pita) itekako
svjestan kako im je baš zbog toga nedostižan san o samostalnoj
vladavini, odnosno osvajanju natpolovične saborske većine. Svoj
način vladanja ne namjeravaju mijenjati, pa im savršeno
odgovaraju uvjeravanja javnosti/birača kako korupcija, državni
kriminal ili nepotizam više nikome nisu važni.
Takve teze, kako vidimo, ne stoje ni matematički ni politički,
ali nisu nimalo benigne i neopasne. Jer kad ih uporno izgovaraju
utjecajni politički analitičari i PR stručnjaci, koji zauzimaju
široki medijski prostor, mogu itekako obeshrabriti birače, a po
razvoj demokracije mogu biti smrtonosne.