U svakoj osobi pokušaj vidjeti ono najbolje! Ne usmjeravaj svoju pažnju na nečije mane i negativnosti, na nečiji kriminal, nasilje, greške bilo koje vrste... Na taj način s vremenom će upravo ono najbolje u njoj izaći na površinu. Pritom mediji imaju veliku, nemjerljivu moć, i svi vi koji radite u njima trebali biste pisati samo o pozitivnim stvarima, jer pisanjem o negativnostima ubrizgavate dodatnu dozu otrova u društvo. Budite usmjereni na ono 'za', a ne na ono 'protiv', i stvari će se, vidjet ćeš, početi mijenjati na bolje!

Otprilike takav sam savjet proteklih dana primio od svog prijatelja, koji je već dulje vrijeme aktivno posvećen duhovnoj praksi. Izmičući se od svih zala kojima mediji truju prosječnog konzumenta tog otrovnog sadržaja, uslijed čega, kaže, svijet postaje sve gore mjesto, a ljudi degeneriraju, moj prijatelj dolazi u doticaj s onim što je istinski bitno.

I, zaista, teško se, barem jednim, onim najosnovnijim dijelom (ali ne i praktičnom interpretacijom!), ne složiti sa sadržajem te poruke. Naposljetku, već je na mnogim mjestima napisano, na mnogim Facebook-profilima podijeljeno, na mnogim duhovnim i 'duhovnim' susretima izrečeno: 'Protiv mraka može se boriti samo paljenjem svjetla'.

Izbjegavajući složeniju raspravu oko te teme odlazim kući, sjedam u fotelju, onako 'smiren' i 'pozitivan', pa tada, uslijed tog neugodnog osjećaja da zapravo i nije 'sve u najboljem redu' (iako je, pomalo paradoksalno, 'svijet sve gore i gore mjesto, a ljudi degeneriraju') spajam se - svjesno izabirući okrenuti leđa eskapizmu bilo koje vrste - na izvor svega zla.

I tamo 'susrećem' nikoga drugoga nego srednjoškolskog kolegu, poznanika iz generacije koja je maturirala 1993. godine, našeg gimnazijalca, Varaždinca, Topličanca... Medijsku zvijezdu veću i od Radimira Čačića, i od Roberta Podolnjaka, pa čak, što je posljednjih dana itekako teško, i od Ladislava Ilčića i Vlade Košića, kojeg nam je također tako drago svojatati kao svojeg.

- Ovu šajkaču dala mi je jedna žena iz Vukovara, pala je s četnika koji ju je silovao. Ta me žena zamolila da vam to poklonim - rekao je Velimir B. (iliti Furta, što mu je bio nadimak pod kojim su ga poznavali vršnjaci iz Varaždinskih Toplica i varaždinske Gimnazije) predsjednici Vijeća za elektroničke medije Mirjani Rakić.

U tim trenucima pod prozorom ureda Vijeća u tijeku je prosvjed zbog trodnevnog ukidanja koncesije Z1 televiziji nakon određenih spornih sadržaja emisije 'Markov trg' Marka Juriča. Mnoštvo skandira, u uredu je napeta atmosfera, no Mirjana Rakić smireno i profesionalno, kako i priliči osobi njezina životnog i novinarskog iskustva, sluša Velimira B. pa gleda tu četničku šajkaču koju mu je dala 'gospođa Ružica', i koju on, ljubazno i finim tonom, polaže na stol.

I pokušavam u postupku Velimira B., ponukan duhovnim savjetom svoga prijatelja, vidjeti ono najbolje. Gledam, vidim i, gle čuda, uspijevam! Vidim ono najbolje u njemu, onu malu, majušnu, gotovo nevidljivu, zeru ljudskosti što čuči negdje u dubini njegove ruinirane osobnosti, prepun sam razumijevanja za suludost toga čina koji se zbiva pred kamerama (video je kasnije nekim čudom uklonjen s YouTubea) i naposljetku tražim način kako u cijeloj toj situaciji - biti 'za', a ne 'protiv'!

No onda se prisjećam kako sam, u najboljoj namjeri poštivanja 'kulture dijaloga' i 'slobode govora', prepun razumijevanja bio i početkom 90-ih, kada je Velimir B., tada još varaždinski gimnazijalac, više nego uspješno privlačio pažnju okoline svojim istupima - ustaškim, fašističkim, antisemitskim, endehazijskim...

Nastavio je 'kontroverzni' Velimir B. u istom tonu i nakon što je prekoračio granicu punoljetnosti - bilo pod pravaškim, hadezeovskim ili nekim trećim okriljem - a broj njegovih izjava koje su uzburkavale javnost svih proteklih godina rastao je i rastao...

Prisjetimo se tako primjerice njegovih 'spoznaja' kako 'njemački neonacisti prezrivo nastupaju prema Srbima, ali prema Hrvatima nastupaju kao prema sebi srodnoj i bliskoj rasi, kao ljudima koji su im intelektualno i borbeno dorasli'.

Pa zatim ona koja je još snažnije odjeknula, da 'nisu u Jasenovcu Židovi završavali po nekom rasnom ključu, nego zato što su, isto kao i Srbi i komunisti, bili protiv hrvatske države'.

Nije dvojio Velimir B. čak ni oko toga da i vlastitu obitelj uvuče u svoje istupe usmjerene prema patološki narcisoidnoj samopromociji: 'Mi smo unuci ustaša! U mojoj kući, u svih pedeset godina jugoslavenske diktature, stajala je ponosno slika Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske i Oca Domovine'.

Tako je, dakle, govorio Velimir B. - a riječ je tek o dijelu izjava ovlaš zagrabljenih iz prebogate riznice koju je stvarao godinama, doprinoseći tako razvoju 'pluralističkog' društva, dajući svoj doprinos nasušno nam potrebnom 'bogatstvu različitosti'.

Naposljetku, prisjetimo se i teško zaboravljivog poziranja u esesovskoj uniformi sa svastikom na nadlaktici. Mladost - ludost, reći će narod. I upravo tako danas svoje ispade iz prošlosti tumači Velimir B.

- Ja sam svoj politički pubertet davno proživio - i prerastao. U pubertetu su bubuljice potpuno normalna stvar, a problem nastaje ako ih na vrijeme ne istisnete... A ja sam upravo to učinio. Raskrstio sam na vrijeme sa stavovima na kojim bi mi netko mogao zamjeriti i u profesionalnom novinarskom smislu dokazao kako se radi ozbiljan i općeprihvaćen posao - ispovjedio se Velimir B. 2011. godine.

No, čak i ako na trenutak odaberemo pristati na opću amneziju pa zaboravimo baš na sve što se dogodilo između njegova 'puberteta' i 'zrelosti', koliko je istiskivanje bubuljica bilo uspješno imali smo prilike vidjeti ovoga utorka u spomenutom uredu Vijeća za elektroničke medije.

Sasvim nesvjestan što zapravo radi, Velimir B., taj dragi naš Furta, 'poklanjanjem' Mirjani Rakić četničke šajkače koju mu je dala 'gospođa Ružica' - i čineći to do krajnjeg prezira vrijednom pokvarenom manipulacijom - dao je zapravo i svoj 'skroman' doprinos silovanju svih onih žrtava o kojima se tako nerado pričalo od 90-ih naovamo i kojima hrvatska država - zabavljena podjelom društvenog plijena - nije znala ili nije bila voljna pružiti adekvatnu psihološku i svaku drugu potrebnu pomoć.

I tada, u tim trenucima kada Velimir B. Mirjani Rakić 'poklanja' četničku šajkaču i izgovara citirane riječi - postalo je posve razvidno, više nego očigledno, da 'za' i 'protiv' uvijek idu u paru.

Ne može se, naime, djelovati 'za' pomoć žrtvama silovanja bez djelovanja 'protiv' onih filofašističkih manipulativnih huškača koji će i tuđu traumu nastojati iskoristiti kao priliku za svoju novu samopromociju.

Mnogo je i previše tih 'za' koji idu zajedno s 'protiv' pa se stoga nije zgoreg prisjetiti da ni hrvatski branitelji nisu mogli boriti se 'za' slobodu, a da se istovremeno ne bore i 'protiv' agresije i agresora.

I, na kraju, kako kaže moj prijatelj duhovni praktikant, pokušajmo u svakome vidjeti ono najbolje. Odnosi se to, naravno, bez izuzetka i na sve agresore, nasilnike, silovatelje, huškače, manipulatore...

Svi oni, je li, u sebi nose zeru čovječnosti, koliko god nam bila skrivena. Jednako kao što su je - a upravo ovih dana prisjećamo se još jednog grozomornog zločina koji se dogodio prije nešto više od sedam desetljeća - nosili i upravitelji Auschwitza, mnogi među njima brižni obiteljski ljudi... Svojevrsni je to paradoks o kojem je još 60-ih godina prošloga stoljeća gotovo sve rekla Hannah Arendt u svojem djelu 'Eichmann u Jeruzalemu: Izvještaj o banalnosti zla'.

Dakle, pronađimo i u njima, pa i u našem domaćem nemjerljivo 'benignijem' Velimiru B. tu zeru ljudskosti. Pa ako je nastavimo zalijevati prihvaćenjem, ona će, kaže duhovna znanost, narasti i procvjetati.

Pa, eto, slažem se, ja sam 'za'. A također sam i 'za' to da se Velimiru B., u istome duhu, pruži adekvatna zdravstvena skrb. U tome duhu prihvaćanja u ljubavi stvorit ćemo, obećaje nam se, vrli novi svijet, svijet bez sukoba, bez ratova, bez grijeha.

Međutim, dok mi 'brijemo na pozitivu', što je suvremeni simptom upravo njezine suprotnosti - u obliku egoističkog eskapizma, narcisoidne potrage za srećom i izbjegavanja svake neugode te mentalne i duhovne slabosti i inercije - svijetom će se razmiliti lopuže i nitkovi.

Ne, svijet ne postaje sve gore mjesto, a ljudi ne degeneriraju više nego ikad u povijesti. Istina je posve suprotna. Ako ne vjerujete, sjednite u vremeplov pa kada se vratite natrag, prenesite čovječanstvu svoja iskustva. Jer, bez obzira na sve grozote i ozbiljne izazove suvremenog svijeta, život na Zemlji danas je bolji nego ikada prije.

A razlog tome je jednostavan: tijekom ljudske povijesti bilo je dovoljno onih kojima je bilo posve jasno da 'za' i 'protiv' uvijek idu zajedno.

P.S. Prezime osobe iz ove naše 'varaždinsko-topličke' priče pisano je inicijalom tek s jednim ciljem - zaštite članova njezine obitelji od sramote.

Goran Štimec - Dežurni namćor - 29.1.2016.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.