Julija Latinjina, novinarka glasila Novaya Gazeta – čijih je šest autora ili autorica, među kojima je i Anna Politkovskaya, ovdašnjoj javnosti vjerojatno najpoznatije ime, zbog kritike Putinova režima ubijeno u zadnjih petnaestak godina – svojedobno je bila pisala o tome kako dezorijentirana i disfunkcionalna društva, crvotočna i u mnogim segmentima urušena, pokazuju izrazitu sklonost prema besmislenim diskusijama.
Notorno idiotske rasprave najčešće nameće određena utjecajna grupa koja se silno trudi sačuvati stečeni utjecaj i ključne pozicije u društvu.
U takvim razgovorima, dakako, praktički je nemoguće doći do sadržajnih pitanja.
Potreba za jalovim diskusijama u bolesnim je društvima veoma snažna, dok u ostvarenim, zrelim demokratskim društvima, u uvjetima slobodne konkurencije i osvjedočenog pluralizma, nekonstruktivne diskusije same odumiru.
Primjerice, tema koja se sama nameće svakom normalnom društvu i koja redovito inicira normalnu diskusiju, u izvedenom smislu obično glasi ovako: ‘Kako da brže trčimo?’
U nenormalnoj diskusiji ta će ista tema glasiti ovako: ‘Da li se brže trči u okovima ili bez njih?’
Trčati bez okova je lakše, ali nijednog proizvođača okova nećete uspjeti uvjeriti u točnost te tvrdnje. Jedino što možete učiniti jest da klasu proizvođača okova ukinete, a ljude naučite da trče.
U prijevodu, to bi podrazumijevalo revoluciju i reformu. U uvjetima nefunkcionalne vlasti, ovo drugo je bez prvoga nemoguće, a prvo bez drugoga je besmisleno.
U Rusiji se tako besmislene rasprave vode oko pitanja je li Zemlja okrugla ili ravna, šalju li vještice uroke na stanovništvo, je li Amerika prijatelj Rusije ili ne, treba li posjećivati američku ambasadu ili ne i tako dalje i tome slično.
U Hrvatskoj se već desetljećima, i to bez ikakve namjere da se besmislene rasprave napokon privedu kraju, diskutira o ustašama i partizanima, o nikada ostvarenom komunizmu, o davno upokojenoj Jugoslaviji, o srpskom pitanju, ukratko, o stvarima koje su već odavno trebale biti stavljene ad acta.
U posljednje vrijeme, zadnjih desetak dana pogotovo, svjedoci smo još jedne takve bizarne i posve besmislene rasprave – koja se vodi više instinktima nego zbiljskim argumentima – o jednom tako strogo tehničkom dokumentu kakav je Istanbulska konvencija.
Društvo je podijeljeno na one za ratifikaciju Konvencije i one protiv.
Je li riječ o pukoj zaštiti žena od nasilja ili se na mala vrata u Hrvatsku uvodi rodna ideologija, hoće li se usvajanjem IK komisiji GREVIO dopustiti uplitanje u pravni poredak RH, tko će biti muško, a tko žensko, hoće li žene pišati ‘s nogu’, a rutave gorile nesmetano vršljati po ženskim zahodima, zar će zaista gradskim ulicama šetati dvospolci samo su neka od pitanja koja ovih dana okupiraju svakodnevicu zabrinutih Hrvata.
Interesantno, strahovi veoma slični ovima preživljavaju ovdje još od kraja pretprošloga vijeka. Kako se danas gleda na Konvenciju, tako se nekad gledalo na proces obrazovanja. Upućenima u hrvatsku realističku književnost po sebi će se nametnuti paralela s Kovačićevom Registraturom.
Od namjere da svog sina pošalje na školovanje starog Kičmanovića odgovara susjed ovim riječima: ‘Tko će s psima u svatove, valja mu znati preko plota skakati. Oni će ti diete pokvariti, udvospoliti. Ne bude ni mužko, ni žensko; nit gospodin, niti seljak.’
Vladajuća partija u svemu tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Sam vrh HDZ-a zatvorio se prošloga tjedna u stranačke prostorije i puna četiri sata raspravljao o ratifikaciji.
Čak ni oni najbolje memorije ne pamte kada je zadnji puta HDZ o nečemu raspravljao četiri sata. Pljačka društvene imovine svojedobno je bila dogovorena u pola sata. Farbanje tunela na autocesti prema moru dogovoreno je u dva, tri kratka telefonska razgovora. Isisavanje love iz državnih firmi riješeno je oktroiranim ukazom ondašnjeg stranačkog šefa.
HDZ se mora držati svog kršćanskog svjetonazora, opominje ovih dana Milijan Brkić. Ne vjerujem u raslojavanje stranke, smiruje strasti predsjednik Sabora Jandroković. Istanbulska konvencija nije bila u predizbornom programu stranke, trubi stanovita Ivana Maletić. Stier piše pisma iz Argentine u kojima pojam roda proglašava neprihvatljivim, ideologiziranim i totalitarnim konceptom razdvojenim od same prirode.
Ono što je dakle prihvatljivo, primjerice, u Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Finskoj ili Švedskoj, nije prihvatljivo u Hrvatskoj. U okružju gluhe provincije stvarnost je svedena na svagda tinjajući teror, zapisao je svojedobno Zdravko Zima.
U cijelom tom blesavom pičvajzu oko IK potpuno nezapaženo prošlo je, recimo, zadnje izvješće Europske komisije o kojem bi itekako valjalo raspravljati, i u kojem između ostalog piše da je od svih država članica Europske Unije baš Hrvatska najlošija po provođenju strukturnih reformi.
Zakoni potrebni za jačanje fiskalnog okvira nisu usvojeni, dugovi u zdravstvu nastavljaju rasti, paket reformi mirovinskog sustava je opet odgođen, reforma uprave je u zastoju, reforma obrazovnog sustava je na koljenima et cetera, et cetera. Ali to je ionako manje važno.
Jalova i bespredmetna rasprava o nečemu što je samo po sebi vrlo jasno pretvorila se na koncu u ideološki sukob između dvije Hrvatske, one liberalne, tolerantne i otvorene, i one druge, izrazito konzervativne, netrpeljive i zatucane.
Ako i ovoga puta prevladaju stavovi ove potonje, bit će to samo još jedan čvrst korak prema onome što je Jurica Pavičić nekidan nazvao temeljitim ideološkim ‘makeoverom’ ovoga društva, koji, nota bene, ima samo jedan cilj – postaviti Crkvu u središte društvenog, kulturnog i političkog života.
Ako se dakle stvari nastave razvijati u tom smjeru u kojem već sedam godina vrlo intenzivno navlači konzervativna rekonkvista, vijesti poput one da će vas i vaše dijete na upisu u prvi razred osnovne, državne, sekularne škole dočekati župnik, ili, recimo, one da je premijer Plenković ničim izazvan, službeno čestitao imendan kardinalu Bozaniću i da se time pohvalio na stranicama Vlade, vrlo će brzo umjesto iznimke postati pravilo i više se neće moći posmatrati sa šeretskim podsmijehom, već s dubokim strahopoštovanjem.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Varaždinski.hr.
