Prije otprilike dva tjedna, u jeku onog pičvajza što je nastao nakon Frljićeve predstave ‘Šest likova traži autora’ u zagrebačkom Kerempuhu, jedna me poznanica upitala kako tumačim činjenicu da je ljevičarska satira dozvoljena i društveno prihvatljiva, dočim se ona desničarska bez iznimke doživljava kao nešto neprimjereno, gotovo pa skaredno.
U tom momentu, po duši govoreći, nisam se zapravo mogao sjetiti nijednog primjera takozvane desničarske satire. Što bi to uopće trebalo značiti? Pojam desničarske satire zvučao mi je kao školska definicija oksimorona. Tek, kroz glavu mi je preletjela jedna dosjetka na koju sam onako usput bio naišao negdje na Internetu: satira je alat ljevice, a satara alat desnice.
U Pirandellovoj drami, napisanoj na početku trećeg desetljeća prošlog vijeka, šest osoba iznenadnim dolaskom prekida probu u kazalištu. Riječ je o likovima koje je neki Autor stvorio, a zatim ih odbacio ne želeći njihove sudbine osmisliti književnim djelom. Oni od Redatelja zahtijevaju da, umjesto predstave koju upravo uvježbava s glumačkim ansamblom, uprizori njihovu obiteljsku tragediju. Iako se u početku protivi tome, njihova ga priča naposljetku zainteresira.
Jedna od Pirandellovih reformi kazališta jest uvođenje dramaturgije ‘predstave u predstavi’. U Frljićevoj adaptaciji ta je predstava u predstavi realizirana kao vjenčanje Velimira Bujanca. Uz samog mladenca, u komadu se pojavljuju biskup Mile Bogović, M.P.Thompson, Željka Markić, Zlatko Hasanbegović, Josip Klemm i drugi rado viđeni akteri procesa koji se u javnosti najčešće naziva konzervativnom kontrarevolucijom.
Akteri su pritom opremljeni posebno izrađenim maskama koje karikiraju njihova lica uz dodatak svinjske njuške. Na vjenčanju se pričesti kokainom i tanca na note petparačkih folk-hitova, kotrljaju se plinske boce, a u jednom trenutku na scenu se unosi bešika iz koje ispada kosturčić, simbol pokolja u Ahmićima.
Otprilike dva tjedna nakon premijere u Kerempuhu saznali smo napokon što je to i kako izgleda satira homofobne desnice.
Na dječjoj fašničkoj povorci u Kaštelima ove je nedjelje – kao simbolički krivac za sve dječje nedaće u protekloj godini – spaljena maketa prve hrvatske slikovnice o istospolnim obiteljima. Na jednoj strani u dva je srca pisalo ‘tata + tata’, a na drugoj ‘mama + mama’.
Slikovnicu ‘Moja dugina obitelj’ tiskala je nedavno udruga ‘Dugine obitelji’ s ciljem širenja tolerancije, razumijevanja, poštovanja i uključivosti.
Predsjednik udruge ‘Poklade’ Nikša Radić, za pretpostaviti je kako je riječ o organizatoru piromanskog spektakla, događaj je komentirao riječima: ‘Kada mater materi napravi dite ili tata tati, mi ćemo financirati sve dičje karnevale u svitu i bit ćemo kumovi dici na krštenju’.
‘Izgleda da smo danas dobili novo božanstvo u obliku slikovnice o homoseksualnim roditeljima, a koja ima status viši od predsjednika države, status koji očito ne smije biti dodirnut čak ni na karnevalu’, priključio se onda i Ladislav Ilčić.
Igor Peternel, potpredsjednik HHO-a, nevladine udruge koja bi se trebala baviti zaštitom ljudskih prava, a samim time valjda i zaštitom prava homoseksualne manjine, kazao je kako je riječ o satiričnom performansu i dodao da ovoga puta iznimno ovo nije bila satira za naše pare.
Peternel ističe kako je bilo za očekivati da jedan niskoprovokatorski događaj, kakav je bila Frljićeva predstava, dobije odgovor. Reakcija ne može izostati.
‘Nedavno smo naučili kako je o umjetnosti glupo raspravljati, kako je to satira i da granice ne treba propitivati i sad se trebamo time voditi. Započeli smo se razvijati kao društvo koje je liberalnih shvaćanja prema umjetnosti i koju nećemo propitivati, onda je ne trebamo propitivati ni sad’, poentirala je zatim desna ruka Ivana Zvonimira Čička.
Ostalo je međutim nejasno u kojem je točno dijelu kaštelanskog debilizma Peternel prepoznao umjetnost.
Malo je toga tako tužnog kao što su tužni pokušaji homofobne desnice da ispadne duhovita.
Kao reakcija na satiru nudi nam se dakle agresivan atak na prava slabijih.
Ako tako postavimo stvari, onda u toj klasičnoj zamjeni teza nije teško zamisliti, primjerice, da ubojica koji je počinio pokolj u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo kaže kako su niske provokacije s objavljivanjem karikatura proroka Muhameda zaslužile reakciju i da svoj čin pravda satiričkom diverzijom koju ne treba propitkivati.
Smisao satire, pa ako hoćete i samog karnevala, jest u tome da se ismije nekoga tko nastupa s pozicija moći, nekoga tko je jači od samog autora.
U Kaštelima se dogodilo nešto sasvim suprotno. Cipelarenje slabijih čak ni uz najbolju volju ne može se prodati pod satiru. Jedno je, naime, kada se ruglu izvrgavaju netolarantni, a nešto sasvim drugo kada se šibaju oni koji za tolerancijom vape.
Satira je način razmišljanja, svjetonazor, zdjela puna voća, udarac u pleksus. Mržnja je, kako god da se predstavi, ipak samo mržnja. Ružna riječ sastavljena od samih konsonanata, kako reče pjesnik Enes Kišević.
Razliku nije teško uočiti. Dakako, pod uvjetom da ste širokogrudan čovjek, a ne homofobni šupak.
